Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Barbara Matejčić • 23.08.2005.

Georgi Gospodinov : Zapadu je Orijent neprevodiv

Od svih susjedskih književnosti bugarska je u Hrvatskoj najmanje poznata; ne prevode se bugarski pisci, ni oni stariji, a kamoli mlađi, a i prelistavanje književnopovijesne literature neće vam donijeti ni okvirne spoznaje o bugarskoj književnosti. Tim se više zanimljivim sugovornikom pokazao Georgi Gospodinov, kojemu je Profil nedavno objavio hvaljeni roman »Prirodni roman«, a i gostovao je na Festivalu europske kratke priče. I Gospodinov se šali da je nakon biskupa Strossmayera, koji je radio na hrvatsko- bugarskim vezama, sve pošlo nizbrdo.

Barbara Matejčić: Zbog čega ste htjeli napisati roman koji je sadržan od samih početaka? Čak i za predloženi soundtrack romana savjetujete da se slušaju samo počeci pjesama i to prvih 17 sekundi. Što nestaje i što se mijenja nakon 17. stranice romana i 17. sekunde pjesme?

Georgi Gospodinov: Do 17. stranice romana svi su likovi sretni. I moj je glavni lik do tada sretan, a onda mu se život počinje raspadati. Do te su stranice, metaforički, i sve privatne priče i veze bez trauma, a 17. stranica je ne neki način ime za strah, strah da od tada počinje umiranje veza.

U svojoj prozi često ponavljate motiv muha, a muhe su čak i na naslovnici jedne Vaše zbirke kratkih priča. Jesu li Vam muhe zanimljive zbog njihova pogleda na svijet koji je fragmentaran kao što je i Vaš roman?

Muhe su mi važne iz nekoliko razloga. Kao prvo, one su stalno pred našim očima, ali ih mi doživljavamo samo kao nešto što nam dosađuje i osim toga ih ne primjećujemo. Želim pisati o stvarima koje su svakodnevne, a muha je metafora svakodnevice. Osim toga, prema svakodnevnim stvarima se odnosimo kao prema muhama; odmahujemo rukom i ne želimo ih vidjeti, a možda se upravo u njima krije nešto važno. Zatim, muhe gledaju na svijet fragmentarno i ne vide cjelinu jer je njihovo oko facetno, a moj roman pokušava biti fragmentaran i facetan, uostalom i život glavnog lika je takav. Kada se okrenem svojoj prošlosti ne mogu naći logičnu vezu svih događaja. Naš život se ne događa kao u romanima 19. stoljeća gdje se zbivanja vežu jedna na druge i sve se odvija iz nekog razloga. Dakle, muha je dobra alegorija suvremenog romana, a roman bi bio idealan kada bi ga povezala muha koja prelijeće između stranica.

Naspram bugarskih romana koji su prije devedesetih godina pokušavali obuhvatiti velike povijesti, Vaš ne može na okupu držati ni jedan život. Proizlazi li «Prirodni roman» iz razlomljenosti života?

Ako se sjetimo Stendhala, onda možemo reći da je roman zrcalo života, a danas je zrcalo pokidano na komadiće u kojemu možemo vidjeti isto takve živote. Zbog toga je i moj roman fragmentaran, ali, ipak, kada ga pročitate, uvidite da su svi fragmenti među sobom čvrsto povezani.

U kakvoj su vezi muhe s WC-ima, koje također često tematizirate u «Prirodnom romanu»?

WC-i i muhe su u direktnoj vezi. Šalim se. Jedna od recenzija romana mi je dala odgovor na to pitanje. U njoj, naime, stoji da je temeljna preokupacija 'Prirodnog romana' smrt. Muha je u direktnoj vezi sa smrću jer slijeće na trupla koja se raspadaju, a i sama brzo umire. I WC-i su povezani s 'donjim', mračnim svijetom, Tartarom. Nadalje, jedan od likova priželjkuje da umre pušeći cigaretu za cigaretom i da iza njega ostane samo dim. Tu je i trudnica čije se dijete ne rađa do kraja romana, a ritajući se u trbuhu dijete tjera muškarca iz tog para. Tu se ponovno vraćamo na 17. stranicu romana; nakon nje sve je smrt.

U «Prirodnom romanu» se referirate na popularnu zapadnu kulturu prije devedesetih. U čemu se onda za Vas očitovao Zapad i koji su kulturni stereotipi o njemu vladali?

Mogu Vam konkretno nabrojati: '68. godina, Gina Lollobrigida, Beatlesi, indijanski filmovi koje su se snimali u Istočnoj Njemačkoj, Bonnie M…

Vi ste odrastali osamdesetih kada su šezdesetosmaši i Beatlesi već bili stara stvar.

Da, to su bile pojave o kojima su maštali naši roditelji i one su se prenosile na nas djecu. Možda zbog toga što se naši roditelji nisu naslušali Beatlesa, a možda i zbog toga što čovjek ostaje u godini u kojoj se rodio, a ja sam se rodio 1968. godine.

Što se s literaturom događalo nakon pada željezne zavjese? Koje su teme i žanrovi bili dominantni?

Sloboda je bila ključna riječ tog vremena, a pad željezne zavjese nam je donio miris slobode i puno energije koja je, u pozitivnom smislu, bila gotovo karnevalska. Važna je bila ne samo politička sloboda, već i ona ljudska. Kako sam u to vrijeme već pisao, bilo mi je važno da mogu u pisanje unijeti sve ono što hoću, ulične riječi primjerice, jer ni to prije nije bilo moguće. Tomu su dijelom krive i unutarnje ograde kojih smo imali skoro više nego vanjskih. Devedesete godine su nas oslobodile i to je najvažnije desetljeće i za književnost i za moju generaciju. Početkom devedesetih poezija je bila dominantna jer ona može brzo reagirati na ono što se događa, a i inače je u bugarskoj književnosti poezija najjači žanr. Nešto kasnije se javlja želja da se napiše suvremeni roman kojim bi se opisalo što smo sve preživjeli.

I jesu li se pisali takvi romani?

Mislim da se takav roman još nije pojavio, a nismo dobili ni roman koji se bavi posljednjim desetljećem. Težnja za takvim romanom je prešla u izlišan kompleks, tipičnu traumu bugarske književnosti. Slika današnje bugarske književnosti je disperzivna. Još uvijek je ostalo praznih ništa koje su se pokušale popuniti, primjerice, trivijalnom književnošću za koju ne mogu reći da je bila previše uspješna, ali je potrebno da se čitatelji zadovolje i takvom literaturom. Ono što se meni osobno sviđa jest to što mlada generacija pisaca nije zatvorena samo u bugarsku perspektivu.

Je li Vam se događalo da Vas u stranim recenzijama «Prirodnog romana» gleda kroz prizmu egzotičnosti Balkana?

Na sreću, vrlo rijetko. Francuzi su se usredotočili uglavnom na strukturu romana i stil pisanja, a američki kritičari su se bavili sadržajem jer njih forma puno ne zanima. Zapravo, ne znam tko potiče stereotipe o balkanskoj književnosti; mi ili Zapad. Ne smijemo robovati kompleksu da moramo pisati samo o Balkanu da bismo bili zanimljivi, a mislim da prečesto prodajemo stereotipe o sebi i time zasićujemo tržište.

U knjizi «Pisma Gaustinu» citirate Vašeg izmišljenog lika Gaustina kojemu pišete pisma, a citat glasi: 'Pentagoni Zapada nikada neće razumjeti geometriju Orijenta'? Što je to Zapadu s Orijenta neprevodivo, nerazumljivo?

Gotovo sve je neprevodivo: mirisi Orijenta, kružna geometrija baklave, na primjer, sporost Orijenta, koju smatram kvalitetom, a postaje sve više deficitarna i time skupocjena.

( Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –