Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Tatjana Gromača Vadanjel • 10.01.2019.

Giorgio Pressburger : Ljudska i neljudska povijest

Giorgio Pressburger: Ljudska i neljudska povijest

Ljudska i neljudska povijest Pressburger Giorgio

Giorgio Pressburger (rođen 1937. godine u Budimpešti, umro 2017. u Trstu), bio je mađarsko talijanski pisac. Vrlo raznorodnog djelovanja, Pressburger, inače znan i kao poliglot, poznavatelj sedam svjetskih jezika, pisao je fikciju, bio je cijenjen i kao pisac tekstova namijenjenih za film, radio, televiziju, kazalište, čak i za operu. Život mu je obilježen djelovanjem u dvjema srednjeeuropskim zemljama – u Mađarskoj, gdje je rođen, i odakle je s obitelji, 1956. godine, prebjegao u Italiju, nakon što je staljinistička vlast onodobnog SSSR-a tenkovima slomila revoluciju, pobunu kojom su mađarski građani željeli izvojevati oslobođenje od staljinizma i komunizma. U Italiji je Pressburger radio kao kazališni i filmski režiser, da bi se kasnije, drugom polovinom sedamdesetih godina, vratio u Budimpeštu, djelujući kao direktor Instituta za talijansku kulturu u Mađarskoj.

Pressburger je autor više knjiga, među kojima se izdvajaju naslovi: „O vjeri“ (2004.), „Münchenski sat“ (2003.), „Zeleni slon“ (2002.), „Priče iz Osmog okruga“ – knjiga čije autorstvo dijeli s bratom Nicolom. Među njegovim dramskim tekstovima ističu se „Utakmica“, za koji je dobio Nagradu Pirandello, te „Tri majke“, za koju je dobio Nagradu Flaiano. Romanu „Ljudska i neljudska povijest“ (2013.), prethodio je, kao prvi dio trilogije koja predstavlja vrst danteovskog putovanja kroz povijest, roman „U carstvu sjena“ (2008.), čiji je hrvatski prijevod u istoj biblioteci objavljen 2016. godine (Meandarmedia 2016., preveo Dean Trdak).


Roman „Ljudska i neljudska povijest“ (Meandarmedia 2017., s talijanskog prevele Ana Badurina i Dunja Kalođera) sadrži zapravo dva romana – „U dubljem području“ i „U sretnim šumama“. Radi se o putovanju kroz ljudsku povijest, napučenu zločinima, nepravdama, lažima, traganju glavnoga junaka – pripovjedača – za istinom, dobrom, ljepotom, vjerom, prijateljstvom, ljubavi. Pressburger je ovaj poetski „libreto“ pisao – možda ne baš kao predložak za pjevanje ili scensko uprizorenje, ali sa specifično ritmiziranim jezikom koji naginje lirskoj ili epskoj poeziji, s uznesenom unutarnjom dinamikom u ritmu pripovijedanja, ponekad razigranim i netipično za prozu, brzim izmjenama vrlo raznolikih prizora, što sve zajedno malo naginje na nešto srodno dramskoj grotesci, tekstu kojega je lako zamisliti izvedenog na pozornici, uz puno humornog razotkrivanja ili demistificiranja samog čina izvedbe.

To je, uz samu neobičnost ovakvog stilskog postupka, dobar način da izbjegne pathos kojega bi, u nedostatku potrebnog kontrapunkta, proizvelo bavljenje visokim temama kakvima roman obiluje – od pitanja dobra i zla, istine i laži, i mnogih drugih. Dojam teatralnog pojačava i samo autorovo obraćanje čitatelju, naročito kroz pojašnjenja brojnih termina, povijesnih imena i događaja, koja su prisutna kao fusnote, često i vrlo duge, pa funkcioniraju kao punopravan i neizostavni dio teksta, preko kojega nije uputno tek tako preletjeti, jer se time gubi puno od onoga što tekst želi posredovati. Takav način uobličavanja fikcijske proze u sebi također nosi nešto od dramskoga giga, radosne zaigranosti pozornice, a spomenuta pojašnjenja ili fusnote nose od prilike ono značenje kakvo u klasičnoj drami imaju autorove didaskalije.

Pripovjedaču na njegovu fikcijskom putovanju, koje je i svojevrsno duhovno traganje za istinom i ukorijenjenosti, za znanjem, i za spasom vlastite duše – potrazi za mjestom na kojemu se susreću život i smrt, pomažu – kao njegovi suputnici, sugovornici, vodiči i učitelji - jedna od najznačajnijih filozofkinja i mističarki 20. stoljeća, Simone Weil, neurolog i utemeljitelj psihoanalize, dr. Sigmund Freud, i pripovjedačev vlastiti otac – mađarski Židov, hedonist koji nije bez znanja i mudrosti, a koji voli pjesmu i žene, puno i sočno psuje, i divlje vozi stari kamionet... Svo troje pomagača su ljudi koji već pripadaju svijetu mrtvih ili onostranosti, i svo su troje, što također nije nebitno, židovskoga porijekla, pripadaju progonjenome i istrebljivanome u najvećim zločinima, europskome židovstvu.

Tu je suptilni ključ Pressburgerove spisateljske problematike – borba za slobodu življenja i mišljenja, djelovanja i stvaranja, i to stvaranja uz pomoć imaginacije, koja se pokazuje kao jedna od najuzvišenijih mogućnosti za realizaciju čovjekove vrste općenito. Osuda mržnji i ubijanja, prezir prema progonima i tlačenju, ali i težnja da se razumiju, shvate izvori zla u svijetu, i da se ljudsko bivanje uspije pojmiti u njegovoj cjelosti – i kroz dubine njegovih patnji i žrtava, koje ne smiju biti uzaludne, vode njegov roman k svome finalu, i to ne na način poigravanja kroz neku „dvostruku“ optiku metaforičnosti, stila i jezika, kakvu može i zna ponuditi vrhunska literatura, već malo izravnije i transparentnije, no i posve daleko od svakog frazerstva i demagogije, u iskrenome nastojanju na gradnji boljega svijeta, bez nacija i granica, gdje je najviša vrijednost iskreno prijateljstvo. Pri čemu je autor svjestan da je mogućnost ostvarenja pravoga ljudskoga prijateljstva slična tome (parafrazira Lava Tolstoja iz romana „Kreutznerova sonata“) kao kada bi dva zrna graška obilježili, i potom ih bacili, u veliku vreću punu graška – toliko je mala mogućnost da se ta dva zrna sretnu.

Suptilni ključ Pressburgerove spisateljske problematike je borba za slobodu življenja i mišljenja, djelovanja i stvaranja, i to stvaranja uz pomoć imaginacije, koja se pokazuje kao jedna od najuzvišenijih mogućnosti za realizaciju čovjekove vrste općenito.

U carstvu sjena Pressburger Giorgio

Pressburgerov roman, osim visinom i iskrenosti svojih, humanizmom motiviranih stremljenja, zaigranim, neopterećenim ili slobodnim ritmom, fascinira mnoštvom važnih ideja, koje se kreću od židovskog misticizma i misticizma općenito, preko velikih religijskih mitova koji tvore ljudsku povijest, a uvelike i stvarnost, do filozofskih postulata, socioloških i antropoloških teza, znanstvenih spoznaja, umjetničkih – svekolikim čudima posredovanih uvida, koji su najčešće doneseni i prezentirani susretima s mnogobrojnim važnim i značajnim ličnostima ljudske povijesti. Autor je bio veliki poznavatelj ne samo povijesti ideja, već i pojedinih životnih pripovijesti nositelja ili posrednika tih ideja u ljudskome svijetu, pa se stoga, uz prezentiranje takvih slika i činjenica, ova knjiga čita s još više interesa i zadovoljstva.

Tko su ljudi koje junaci ovoga netipičnoga romana susreću na svome putovanju? Teško ih je sve pobrojati. Od Jana Palacha, preko Ingeborg Bachmann, Marie Curie, Gandhija, Martina Bubera, Pape Pija XII, Emila Zole, Franza Kafke i Dore Diamant, Einsteina, do Ho Ši Mina, Majke Terezije, Àgnes Heller, Gershom Scholema, Marilyn Monroe, Che Guevare, pa do manje poznatih a važnih ličnosti, kao što je, recimo, Miklós Radnóti, ubijeni mađarsko židovski pjesnik tijekom holokausta, kojemu je, nakon ekshumacije tijela, u džepu košulje pronađen veliki svezak pjesama…

Naše vrijeme možda poznaje umjetnički dojmljivijih pisaca, efektnijih, ali čini se da veoma oskudijeva piscima koji djelom znaju posredno ukazivati na dobar put današnje Europe i današnjega svijeta, življenja i mišljenja današnjeg čovjeka. „Istinita riječ vodi, neistinita zavodi“, zapisao je Franz Kafka, i u tom smislu, vodi i riječ Giorgia Pressburgera. Istina je da od umjetnosti tražimo i da nas zavede, a taj element zavodljivosti, umjetničke zaigranosti prisutniji je u drugom dijelu ovoga romana, nazvanim „U sretnim šumama“. Moguće da je lik razbarušenoga oca kao vodiča u tom dijelu romana autoru bio poticajniji za kreativno djelovanje, dok je uzorita i mudra Simone Weil kao glavni oslonac pripovjedaču u prvome dijelu, nazvanom „U dubljem području“, utjecala na to da taj dio obiluje dobrim i poučnim mislima, ali ga prije čitamo kao možda malo suviše literarno „suhi“ brevijar ispravnosti, negoli kao ludističku romanesknu igru. No Pressburgerov "roman-konstrukt“ istovremeno funkcionira i tako, kao svojevrstan priručnik, upravo kako tiho sugerira i sam naslov - vodič kroz „Ljudsku i neljudsku povijest“, i to ne samo onu novijega doba.

Radi se, u svakom slučaju, o autoru i knjizi koji zaslužuju pažnju, Pressburgerovo životno iskustvo, znanje i jasni i dobronamjerni, plemeniti ljudski ciljevi uče kako živjeti, kako biti pomiren i sa zlom u životu, i kako radosno, dobro i razigrano, oslanjajući se na velike i raskošne darove imaginacije, raditi protiv njega, ne gubeći pri tom važno osjećanje empatije, i tugu.

Giorgio Pressburger

Ljudska i neljudska povijest

  • Prijevod: Ana Badurina, Dunja Kalođera
  • Meandarmedia 05/2017.
  • 432 str., meki uvez
  • ISBN 9789533341545
  • Cijena 149.00 kn

'Ljudska i neljudska povijest' roman je u dva dijela i nastavak putovanja započetog u romanu 'U carstvu sjena' s kojim čini trilogiju. Danteovsko je to putovanje koje čitatelja vodi među povijesne ličnosti, velike diktatore, filozofe i umjetnike, likove Božanstvene komedije, ali i suvremenike... Dijalog s umrlima, razmišljanje o povijesti, kritička analiza kaotične i raznolike stvarnosti zatvaraju se u oniričnoj viziji punoj poetičnosti.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –