Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Ivana Buljubašić • 24.12.2021.

Franjo Nagulov : Bilo jednom na Divljem istoku

Franjo Nagulov: Bilo jednom na Divljem istoku

Vinkovčanin Franjo Nagulov, po zvanju kroatist i knjižničar, među aktivnijim je književnokulturnim djelatnicima istoka Hrvatske. Tom podatku u prilog ne govore samo brojevi objavljenih knjiga izdvajanih uz biografske natuknice, već ponajviše njegovi kritičarski i urednički doprinosi oblikovanju suvremene književnosti. Nagulov je prepoznat u književnim krugovima kao vrstan kritičar, ponajprije pjesničke produkcije, a od niza značajnih aktivnosti popularizacije čitanja, knjiga i književnosti treba istaknuti posljednju - pokretanje i uređivanje časopisa Književna riječ, nastavljača istoimenoga zbornika Slavonsko-baranjsko-srijemskoga ogranka Društva hrvatskih književnika. Što se tiče knjigovnoga opusa, u njemu se broji čak jedanaest pjesničkih zbirki te mediostilistička studija "Recepti za jezikovu juhu" u kojoj autor secira poeziju Branka Maleša. Tu su i dva romana, od kojih je "Crtač" u kategoriji dječjih romana. Nagulovljev prvi roman za odrasle iz 2011. godine nosi naslov "Punomasni anđeo" te se u nekim odrednicama može uspoređivati s posljednjim romanom naslovljenim "Bilo jednom na Divljem istoku".

Riječ je o romanu koji se načinom tekstualizacije zbilje i društvenih aktualnosti izdvaja mimetičnošću, u njemu je aktualizirano mnoštvo dnevno-političkih i društvenih pitanja, među ostalim, pitanja zapošljivosti mladih u obrazovanju i kulturi.

Bilo jednom na Divljem istoku Nagulov Franjo

Premda svojim opsegom djeluje kao brzo svladiv tekst, roman "Bilo jednom na Divljem istoku" tematskim usmjerenostima, razvijenošću jezika te specifičnim tonom pripovjednoga glasa razotkriva se kao kompleksno štivo. Riječ je naime o romanu koji se načinom tekstualizacije zbilje i društvenih aktualnosti izdvaja mimetičnošću, a središnja je tema - pokušaj zapošljavanja glavnoga lika u gradskoj instituciji - podudarna brojnim primjerima hrvatske svakodnevice. U Nagulovljevu romanu aktualizirano je mnoštvo dnevno-političkih i društvenih pitanja, među ostalim, pitanja zapošljivosti mladih u obrazovanju i kulturi, odnosa društva prema kulturi i književnosti, pitanja zanemarenih i instrumentaliziranih branitelja, politikanstva u malim sredinama, prekarnoga rada i posljedične egzistencijalne nesigurnost itd. Naoko je to obična (post)tranzicijska priča o jednom Zlatku, koji, suprotno onome što mu sugerira ime, nije prihvatio biti zlatnom sredinom.

Glavnina pripovjednoga diskursa oblikovana je u linearnom, singulativnom prikazivanju koje se povremeno remeti iterativnim mjestima. Početak je romana zgusnut ključnim informacijama o glavnome liku, gotovo poput publicističkoga teksta, u kojemu se izravno zacrtavaju glavni prijepori daljnje radnje. Zlatko Srijemac, lik koji u romanu funkcionira kao junak, ali i antijunak, četrdesetogodišnjak je obilježen ponajprije geografsko-političkom pozicijom mjesta u kojemu prebiva, potplaćenim i nestalnim poslovima koje obavlja i koji mu, zajedno s prvim navedenim, uvjetuju nezahvalan društveni položaj kakva marginalca i odmetnika. Autsajderska pozicija u kojoj je zaglavio s jedne mu strane omogućuje provizornu slobodu, dok se s druge strane, izraženije i dublje, pokazuje kamenom spoticanja u mnogim životnim aspektima i društvenim odnosima. Zlatko je, pokazat će se razvojem događaja, zapravo kolateralna žrtva apatične, učmale i konformističke okoline u kojoj se neuklapanje u masu kažnjava.

Priča o Zlatku djeluje poznato i jednostavno: Zlatko je nezaposleni profesor hrvatskoga jezika, povremeni, nedovoljno plaćeni lektor, podstanar, sin jedinac Oca, zaboravljenoga branitelja ratnika, i Mame, samozatajne i pokorne kućanice. On je i autor triju zbirki kratkih priča te kritičar, vezan ponajviše svojim aktivnostima uz izvjesni kvaziljevičarski portal Pobuna.org, koji vodi Marković, „bog-otac mlade književne ljevice“. Najvažnije od svega, Zlatko je i kulturni volonter, zanesenjak koji je svoja znanja, vještine i književne kontakte više puta ustupio besplatno Ustanovi za znanost, kulturu i društvena pitanja, čiji je Ravnatelj „politički moćnik“ prepoznatljiv po praksi „zapošljavanja baziranoga na koristoljublju“. Upravo će potonja gradska institucija natječajem na neodređeno uzburkati Zlatkovu rutinu, a potom i odnose s bližnjima.

Razvidno je od početka da su uporišta izgradnje likova i pripovijedanja kontrasti i paralele. Već sam naslov, kao ludička parafraza (K. Bagić) naslova kultnoga vesterna Bilo jednom na Divljem zapadu Sergia Leonea iz 1968. godine, sugerira opreku - zapad / istok, premda je ona u romanu sporedna. Snažnije su i istančanije one među likovima, dakle raznovrsni karakterološki paralelizmi: Zlatko / Marković, Zlatko / Ravnatelj, Zlatko / Otac, Otac / Mama, Otac / Ravnatelj itd. Ponajboljim je takvim primjerom, iskazan i kroz osvještavanje postupka, onaj kojim se opisuje osnova obiteljskoga trokuta Zlatka, Oca i Mame: „Njegova se gradirana prisnost u odnosu na roditelje očitovala i po tome kako ih je zabilježio u telefonskom imeniku. On je bio Otac, ona Mama. Hladno i toplo. Strogo i blago. Režimski i slobodno.“ Zapravo, pogleda li se oblikovani diskurs u ukupnosti, jasno je da se on kontinuirano gradi kroz različite susrete Zlatka i sporednih likova u kojima je očito pretendiranje (barem verbalnim) okršajima. Takva suprotstavljanja uglavnom uvjetuju pripovjedne kadrove u kojima su prisutna samo dva lika, od kojih je uvijek jedan Zlatko. Kada se pojavljuje treći lik, on je sporedan te uzmiče, predstavljan kao višak te nema osobitu funkcionalnost, osim dodatnih naglašavanja kontrastnoga odnosa. Takvih je kadrova malo. Primjerice, kada se Mama nakon obiteljskoga ručka, dosljedno svojemu liku, u tišini povlači do sudopera ili do televizije. Takav je primjer i tajničino prekidanje Zlatkova i Ravnateljeva razgovora u Ustanovi pitanjima o kavi.

Iterativne pak točke mogu se tumačiti kao posljedica paralelizama na kojemu je izgrađen roman. Primjeri iterativnosti očiti su u Zlatkovim odlascima u caffe-bar Zvjezdana prašina i nezainteresiranom prelistavanju dnevnih tiskovina, opetovanim napetim razgovorima s ocem, odlascima u Ustanovu, premda s različitim motivacijama, ciljevima i rezultatima. Zgodnim je primjerom i Zlatkov prvi i posljednji susret s nesuđenim kolegom Popovom. Premda u izmijenjenim ambijentima, prvi Popovljev posjet Zlatku jedne rujanske subote u Zvjezdanoj prašini, pokretačem je cijele priče oko zaposlenja u Ustanovi, dok je posljednji, u instituciji, za koju se pretpostavlja da je Zlatko u nju smješten nakon završenoga obračuna, pokazatelj ishoda. Također, pitanje ambijenta u kojemu se nalaze likovi šire je pitanje još jedne opreke, možda ključne za cjelovito tumačenje romana  jave i sna. Ponavljajući obrasci ogledaju se i u Zlatkovim mehanizmima izbjegavanja razrješenja razmirica ili pak suočavanja s nelagodnim situacijama. Primjerice, Zlatko tako neugodne i usiljene razgovore s Popovom u drugome poglavlju, ali i epilogu usmjerava ležernijem sadržaju kakav je onaj o sportu. Neslučajno će oba puta biti riječ o boksačkim mečevima, konceptualno definiranima kao borba dvaju suparnika. Boksački mečevi, ponavljani verbalni okršaji, kao i zajednička preferencija vesterna Bilo jednom na Divljem zapadu, aktivirana već naslovno, u tom se kontekstu čitaju kao anticipacije i motivski oslonci konačnoga dvoboja između razmetnoga sina i herojskoga oca.

Upravo je pojam anticipacije zanimljiv jer se kroz roman različitim, već naznačenim, motivskim razvijanjima i odnosima među likovima sugerira završni obračun i psihomoralna propast glavnoga lika. Najupečatljiviji je moment onaj u kojemu dva Srijemca gledaju omiljeni vestern, pri čemu mlađi dolazi do sumanute ideje o tome kako bi razrješenje višegodišnjih sukoba s Ocem, ali i njegovih egzistencijalnih teškoća, bio njihov obračun, poput onoga filmskoga: „Usprkos tomu što je nasljednik ljubavi prema vesternu sve samo ne vičan oružju te, općenito uzevši, rješavanju nesporazuma nasilnim putem, na taj bi način, u slučaju pobjede u dvoboju, i sam postao sin poginuloga branitelja kojem bi zatim, sukladno danoj logici, pripala prednost pri zaposlenju.“ Osim Zlatkova pada u ambis, krajnja je konsekvenca sudbinskoga dvoboja oca i sina, prenesenoga s malih ekrana i preosmišljenoga za „divljeistočno blato“, Zlatkovo kolebanje, sumnja u ono što se dogodilo, ali i uopće poetičko-stilska te žanrovska dvosmislenost.

Naime, Zlatko se pri kraju romana, a osobito u epilogu više puta pita sanja li ili ne, što može dovesti u pitanje i cijelu pripovjednu konstrukciju te ju raskrinkati kao nestvarnu, kao proizvod iz svijeta snova. Popov ga u završnom dijalogu pritom, kao i Otac tijekom dvoboja, uvjerava da ne sanja. Zlatkovo propitivanje uvjetuje i čitateljevu zamišljenost. Naime, prolazeći epilogom čitatelj se zapitkuje je li ono što je čitao književna rekonstrukcija usidrena u hrvatskoj zbilji prema kojoj roman funkcionira u okvirima takozvane stvarnosne proze ili je pak riječ o prvoklasnom triku koji se poigrava konvencijama magijskoga realizma. Na potonji se termin u jednom intervjuu osvrće i sam Nagulov, no pomni će čitatelji i bez te činjenice, oslanjajući se na sami tekst, pronaći moguća uporišta za takvo tumačenje. Isti oni anticipacijski momenti, kao i intersemiotičke poveznice ostvarene najjasnije kroz naslov, mogu se čitati kao razotkrivajući motivi kojima se razbija mimetička iluzija. Osim naslova, od motiva možebitno preuzetih iz filmskoga predloška ili poetike vesterna u epilogu se pojavljuje lik Franka, kao Zlatkov cimer u instituciji, ali i motiv sata koji u Zlatkovu stanu „sluti skori otkucaj podneva“. Potonji se pojavljuje više puta, a konačno kroz izjavu sestre u instituciji da se cimeri ne obaziru na vanjske podražaje jer je „kod njih uvijek pet do dvanaest“. Jednim dijelom taj je frazem aluzija popularne kulture koja je dvoboje u vesternima smještala u podne. S druge strane taj frazem vremenske konotacije u kontekstu se romana izvrće jer on više ne emitira svoje značenje realizacije kakve radnje u konkretnom, posljednjem trenutku, već upućuje na statičnost vremena i nemogućnost dolaska do točke podneva kao točke finalizacije. Zlatko se naime u instituciji ponovno nalazi u stanju „pet do dvanaest“, čime se dodatno podcrtava pitanje cikličnosti vremena, umjesto linearnosti. Cikličnost je povezana i sa strukturiranjem romana u iterativnim točkama, gdje se, kako je napomenuto, ponavljaju obrasci, poput razgovor Zlatka i Popova. Cikličnost bi odgovarala više i Zlatkovu karakteru idealista bez budućnosti, onoga koji se neprestano vraća na poznato i čiji je pokušaj rješavanja zaposlenja u Ustanovi zbog toga unaprijed propao.

Od najčešće spominjanih odrednica u okviru magijskoga realizma u Nagulovljevu romanu pojavljuju antinomije, karakterološki paralelizmi, angažiranost pripovjednoga komentatora, kritičko propitivanje društveno-političkih tema, ali i autsajderska pozicija glavnoga lika. 

San je u romanu više od motiva. On je i strategija kojom se mogu opravdati različiti pripovjedni postupci, među ostalim, cikličnost, iterativnost, eliptičnost pripovijedanja. Motiv sna u književnosti često priziva ime Jorgea Luisa Borgesa, a njegovo ime veže se u romanu uz jednu od Zlatkovih „prvih kratkih priča, dvokartični tekst naslovljen Autor“. Naime, književna kritika u priči je prepoznala utjecaje Borgesa, premda je Zlatko „u rijetkim prepiskama s kolegicama i kolegama iz samoproglašene metropole, objašnjavao da mu Borges nikada nije bio među omiljenim piscima.“ Pa i dalje od toga, Zlatko je tvrdio da je Borgesovu kultnu zbirku "Aleph" čitao tek nekoliko godina nakon publiciranja dviju od tri zbirke. Zlatkova priča znakovitoga naslova specifična je i zbog poigravanja čitateljevim očekivanjima. Naime, čitatelj se može naći zbunjenim zbog raskoraka koji mu nameće roman u okvirima magijskoga realizma, s jedne strane motiva sna, s druge strane odbacivanje Borgesovih utjecaja. Zatim se zbunjujućim mogu činiti s jedne strane sličnosti sa zbiljom autora romana, a s druge svijest da je riječ o fikciji.

Konačnu pak destabilizaciju referencijalnoga sloja pripovijedanja u korist spomenutoga sna potvrđuje finitivna rečenica romana: „Zlatko je Srijemac poludio.“ Literarna parafraza (K. Bagić) završne rečenice modernističke novele Janka Leskovara u taj se kontekst izvrsno uklapa jer sugerira prizivanje bliskih odrednica i struktura obje proze. Naime, i Leskovarova je novela izgrađena na opreci jave i sna, ali i drugim oprekama poput: život / smrt, prolazno / vječno, psihičko / fizičko itd. Također, njezin glavni lik Đuro Martić primjerom je antijunaka koji se gubi, među ostalim, i u pojmu vremena, nesvjestan razlike jave i sna.

Ostavljajući po strani paralelno čitanje intrasemiotičkih citata, ali i teorijsku problematizaciju termina magijski realizam i njegovih implikacija na korpus svjetske književnosti 20. i 21. stoljeća, razvidno je da se od najčešće spominjanih odrednica u okviru magijskoga realizma u Nagulovljevu romanu pojavljuju antinomije, karakterološki paralelizmi, angažiranost pripovjednoga komentatora, kritičko propitivanje društveno-političkih tema, ali i autsajderska pozicija glavnoga lika. Osobito je razvidno da roman propituje status marginaliziranoga čovjeka i postavlja ga u položaj naspram onih koji u društvu nezasluženo uživaju privilegije. Tako se Zlatko prikazuje kao „dionik ruba, izopćenik iz svih struja i struktura“, što generira u romanu antonime centra i margine. Na tom tragu može se utvrditi da je roman iskoristio strategije svojstvene stvarnosnoj prozi i mainstream poziciju žanra romana kako bi iznutra pokušao potkopati dominantne obrasce i prokazati društvene, ekonomske i psihomoralne mrlje svakodnevice.

Prednost Nagulovljeva romana njegova je razvedena, bogata i ritmična rečenica, čije je ishodište razgranatosti mogućnost da se osvrne na društvene, političke i ekonomske deformacije koje bilježi.

Premda su u romanu dijalozi rijetkost, na mjestima na kojima su iskorišteni vrlo su učinkoviti, ponajprije u karakterizaciji likova. Osim toga, dijalozima se ubrzava radnja, što se najbolje vidi i u posljednjem razgovoru Oca i Zlatka tijekom dvoboja. Taj je dijalog obilježen abrupcijom te se zbog brzog izmjenjivanja kratkih replika pospješuje dinamiziranje i stvara u čitatelja napetost sve do završnoga pucnja. Finalni okršaj u dijalogu ujedno je i završni dio jedanaestog poglavlja. Dijalog, točnije posljednja Zlatkova replika Ocu prekinuta je, što se naznačuje trotočkom, a potom slijedi oznaka za repliku koju čini samo uskličnik. Takva eliptičnost ostavlja čitatelja s pitanjem tko je okinuo obarač i u koga je pištolj bio uperen. Glede dijaloga, odnosno izbora njihove sporednosti u romanu treba reći i to da ona ne oduzima romanu na njegovoj filmičnosti i potencijalnosti transformiranja u scenarij.

Upravo je prednost Nagulovljeva romana njegova razvedena, bogata i ritmična rečenica, čije je ishodište razgranatosti mogućnost da se osvrne na društvene, političke i ekonomske deformacije koje bilježi. To je povezano i s pozicijom pripovjedača čije je fiksno žarište fokalizacije (G. Genette) glavni lik Zlatko. Pripovjedačevi opisi, komentari, prikazivanja i kazivanja nerijetko upućuju na Zlatkove osjećaje inferiornosti, odbačenosti, frustriranosti te generalnoga nezadovoljstva i poniženja, a podton je nerijetko sarkastičan. Razvidno je iz brojnih primjera da je pripovjedač pristran i subjektivan, premda se ni u jednom trenutku gramatički ne otkriva i nije dijelom događaja. Takva mu izdvojenost, a opet uključenost kroz perspektivu glavnoga lika omogućuje da iskoristi potencijal svoga glasa bez pretjerane ornamentalnosti, a s učinkom odmjerene digresivnosti i angažiranosti.

Glede jezično-stilske razine potrebno je primijetiti i specifičnost imenovanja likova. Naime, u skladu s dominacijom spomenute fokalizacije u romanu je imenom i prezimenom predstavljen samo glavni lik Zlatko Srijemac. Ostali likovi mogu se prema svojemu imenovanju u romanu podijeliti u tri skupine: a) sporedni muški likovi imenovani prezimenom (Popov, Marković, Pranjić), b) ženski sporedni likovi imenovani imenom i/li nadimkom (Jasmina, Ljilja, Sanja), c) likovi bez vlastitih imena imenovani prema ključnim ulogama u odnosu spram Zlatka (Mama, Otac, Ravnatelj, Nakladnik). Posljednja skupina osobito je zanimljiva jer se svojevrsnim postupkom onimizacije, ali sa zadržavanjem dijela leksičkoga značenja opće imenice, postiže učinak univerzalnosti. Olakšavajućoj identifikaciji prilikom čitanja pridonosi i postupak perifrastičnosti vidljive osobito prilikom izbjegavanja imenovanja mjesta u koje se radnja smješta, pri čemu se pronalaze kao zamjenske sljedeće sintagme mjesto što se voli nazivati gradom, urbanija selendra ili pak tobožnji grad.

Budući da je dobrim dijelom živio kao buntovnik, životario izmičući društvenom kalupu, neprestano razočaravajući roditeljske želje, ne čudi da roman okončava epilogom koji opisuje Zlatka u instituciji nalik na psihijatrijsku kliniku. On je ipak završio u ustanovi, premda ne onoj na čiji se sporni natječaj za zapošljavanje na neodređeno htio javiti. Je li u ustanovi boravio i sve sanjao ili se pak ondje probudio tek nakon dvoboja s Ocem? Je li roman smioni pokušaj raskrinkavanja otužne zbilje ili pak snovito poigravanje fikcionalnim konvencijama? Je li uopće moguće identificirati se s likom za kojeg se ispostavlja da završava u psihijatrijskoj instituciji? Sve to ostaje na čitatelju da izmašta i procijeni čitajući intrigantni roman Franje Nagulova.

Franjo Nagulov

Bilo jednom na Divljem istoku

  • Meandarmedia 10/2020.
  • 179 str., meki uvez
  • ISBN 9789533342689
  • Cijena 140.00 kn

U središtu romana 'Bilo jednom na Divljem istoku' Franje Nagulova nalazi se lik koji sredstvima prostorno-vremenske inverzije prepričava prethodne mjesece svojega života postupno razotkrivajući razlog zbog kojega je završio u psihijatrijskoj ustanovi. On je, naime, umiješan u izvjesno tragičan kraj vlastitoga oca, pri čemu je sam rasplet uzdignut na simboličnu, gotovo filmsku razinu...

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –