Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Helena Sablić Tomić • 17.04.2010.

Goran Rem i Vladimir Rem : Šokci u povijesti, kulturi i književnosti

Knjiga  "Šokci u povijesti, kulturi i književnosti" (Filozofski fakultet Osijek, Osijek, 2009.) čita se kao kulturološka povjesnica koja  pridonosi boljem razumijevanju jednog tipa regionalnog identiteta. Iskustvo proučavanja šokačke povijesti, tradicije, baštine i literature okupljeno je oko pogleda autorskog dvojca istoga prezimena Rem.

Njihova esejistička vizura pristupa šokačkom kontekstu hrvatske književnosti u Slavoniji kroz šest većih poglavlja (Šokci u povijesnom vrtlogu; Tragom prošlosti Šokadije; Tradicijska kultura i književnost; Relkovićev "zuj žice" i Šokci; Istine i zablude o Šokcima; Povratak korijenima) upotpunjena je dojmljivim slikovnim prilozima. Upravo oni kroz knjigu oblikuju paralelan historiografski uvid u arheologiju građe koja je često puta bila važnim poticajem u istraživanju (fotografije šokačkih rodova, novinski članci, notni zapisi, naslovice knjiga, portreti književnika,...).

Ona se stoga gleda i čita kao novi oblik postmoderne teorije identiteta koji otvoreno stupa u dijalog, kako je to uvodno napisala Dubravka Oraić Tolić, s različitim slojevima kulturoloških teorija i rodnih studija, s antropologijom, sociologijom i poviješću mentaliteta. "Šokci u povijesti, kulturi i književnosti" prvi je ovjereni kulturološki udžbenik regionalne hrvatske književnosti. On je svojevrsni moderni pogled na zavičajni prostor kojim se rasvjetljuju brojne dileme poput etno komponente kulturnog identiteta Šokaca te značajnih šokačkih autora i suvremenika. Može ova knjiga poslužiti i kao jasan otklon od površnog i estradnog pristupa Šokaštvu.

Prvi spomen imena Šokci u povijesti vezan je uz Bosnu pod turskom vlašću. Šokce spominju turski dokumenti, a najstarija isprava potječe iz 1615. godine. Etimologija riječi Šokci "svakojako se tumačila" što bilježi Ferdo Šišić u svojoj povijesnoj studiji "Franjo barun Trenk i njegovi Panduri" (1900.). Navodi on kako se naziv Šokci razvio od talijanske riječi sciocco (pomahnitao, sulud), ali se ponekad dovodi u vezu i s riječima skok ili uskok. U narodnom predanju popularan je izvod šaka - šakac - šokac, dakle onaj koji se krsti šakom a ne s tri prsta kao pripadnici pravoslavne vjeroispovijesti.

Bosanski franjevac i pisac Ivan Frano Jukić u knjizi "Zemljopis i poviestica Bosne" (1851) zabilježio je: "Po Bosni i Slavoniji ljudi istočne crkve za sprdnju i narugat im se hoteći, Šokcima nazivaju. U nahijama, pak, gradačkoj, derventskoj i banjalučkoj kraj Save ovo ime Šokac i Šokica nije kod ondašnjeg stanovništva pogrdno, već narodno upravo; katolici ondje samo sebe tako nazivaju". Matija P. Katančić smatra pak da su Šokci ilirsko-panonskog porijekla čije se ime dovodi u vezu s planinom Succus, a time i plemenom Sukci (Succi). Antun Kanižlić  se u jednom tekstu pita može li ime Šokaca biti mađarsko, a Dionizije Švagelj se u napisu "Etnik Šokac" osvrće na njemačko tumačenje riječi Schock koje upućuje da su "Šokci dobili ime po grupi od 60 vojnika, koliko je iznosila jedna stražarska četa na savskoj granici  u doba Vojne Krajine".

Ilija Okrugić, u drami Šokica (1884.) inaugurira šokačke nazivlje u hrvatsku književnost. Jaša Ignjatović prikazao je u romanu "Patnica" (1888.) i jednu šokačku djevojku iz Babine Grede. Nazivajući sjedište nekadašnje 6. graničarske kompanije "majdanom lepih Šokica", Ignjatović je u tome socijalnome romanu dao niz zanimljivih i autentičnih opisa šokačke žene, npr.: "Al' i jeste lepa devojka ta Kaja. Tako se ta Šokica zove". Ili: "Pa kakva plastika tela, ona vitkost, sve se talasa kad hoda.".

Vladimir i Goran Rem stoga naglašavaju kako osobna karta šokačkih Hrvata ne samo da nije još temeljito izučena i napisana, nego su i povijesni izvori o tome još uvijek prepuni nepoznanica, posebice u vezi s pitanjem pojavljivanja Šokaca na povijesnoj i kulturnoj hrvatskoj sceni. Nedvojbeno je, međutim, da su se Šokci udomaćili prvo u Slavoniji uz rijeke Savu, Dravu i Dunav,  a potom izvan nje (Srijem, Baranja, Banat). 

Ova kompozicijski, koncepcijski i metodološki inovativna književnopovijesna slika kulturnog regionalnog teksta čita se kao iskorak prema jednoj novoj percepciji najveće etničke skupine u Slavoniji, Baranji i Srijemu. Šokce, kao što posebice ističe povjesničarka Vera Erl, često prati stereotip: čim kažeš Šokac stvori se predodžba o boci vina ili rakije, kulenu i  slanini, snašama i bećarima uz kolo i tamburicu. Stoga ovaj suvremeni koncept proučavanja regionalne književnosti Removih otvara dijalog vezan uz društveno-ekonomsku strukturu urbanih i ruralnih Šokaca, kao i onaj kojim se razotkriva kulturno povijesna šokačka baština, književni udio Šokaca u hrvatskom kontekstu, šokačka rič, te različite antropologijske zalihe (izgled odjevnih i uporabnih predmeta, običaji, sakralna baština,...).

Posebice autori pozornost usmjeravaju prema žanrovskom sustavu korpusa šokačke književnosti temeljito propitujući  književne rodove i vrste, te one žanrove koji su u različitim tekstovima prepoznavani kao šokački. Problematiziraju oni i kontakt s pučkim pismom i njegovom tipološkom inkluzivnosti u ukupni književni i kulturni korpus.

Niz je kulturoloških pikanterija koje se "provlače" uz ove esejističke priče. Tako npr. autori pišu o Akšamovićima kao jednom od najstarijih šokačkih rodova, o samozatajnom utemeljitelju moderne hrvatske povijesti, o himniku graničarske epopeje, o Šalićevim popisima rodoslovlja, o muci po Vuku, o Njikoševoj brzi za narodno blago, o slavonskom kolu kao šarmu koji traje, o Kozarčevoj Bijeloj frajli, o dva Matakovića, Mađera i Relkovića, o antologijskoj rečenici A.G. Matoša - "Ja sam Šokac". 

Šokci, kako Removi kažu, vode brigu i čuvaju "samo" tri ljubavi (a niti jedna od njih nije žena!). Mara Švel-Gamiršek i Joza Ivakić brinu se o zemlji, Josip Kozarac tekstom čuva tajnu da "Slavonac ljubi svoju hrastovu šumu nadasve", a Juraj Lončarević zapisuje kako "od sve marve Šokac voli samo konja".  Odjek Babogredske Šokadije prepoznaje se i u Zagrebu kroz Martina Vukovića inicijatora "Šokačke tamburaške rapsodije" koja baštini kulturološku povijest stariju od Dinama i Hajduka postajući sve prepoznatljivijom.  Osijekom hodaju navijači "Kohorte" koji su od 1972. do 1978. godine djelovali kao navijačka skupina pod imenom „Šokci", a udruga "Šokačka grana" na ovogodišnjem Festivalu znanosti promovira četvrti zbornik "Urbani Šokci" posvećen zemlji i šumi u povijesti, kulturi i književnosti Bunjevaca i Šokaca. Otvaraju se na taj način nova poglavlja u geografiji pamćenja Šokadije.

Mogu dakle Šokci spojiti povijest i kulturu, znanost i strast. Poput posmodernog Ðuke, onako begovićevski, iz inata i srca.


( Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku )


– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –