Helena Klakočar : Nemirno more
Nemirno more
Sad već davne 2000. godine, na drugom najvećem i vjerojatno najpoznatijem europskom festivalu stripa (onom u Angoulêmeu), Helena Klakočar primila je nagradu za najbolji strip stranog autora objavljen na francuskom jeziku. Te godine festivalom je predsjedao legendarni američki underground stripaš Robert Crumb, a u žiriju je sjedio jednako legendarni, nedavno ubijeni (u terorističkom napadu na sjedište Charlie Hebdoea), francuski karikaturist i strip-scenarist Georges Wolinski. Iste je godine, na istom festivalu, "Nemirno more" odnijelio i France Infovu nagradu za najbolji dokumentarni strip.
Samo petnaest godina kasnije, "Nemirno more" doživjelo je i hrvatsko izdanje. Neupućenim promatračima tolika vremenska distanca mogla bi se učiniti čudnom. Naposljetku, prevodili smo i sufinancirali (te još uvijek to radimo) kojekakve bestsellere i svakojake dobitnike ma koliko beznačajnih nagrada pa bi se moglo činiti neobičnim što Ministarstvo kulture već odavno nije naskočilo na prigodu da se pohvali i, zašto ne, ekonomski okoristi domaćim stripom nagrađenim u Angoulêmeu (priča o kompleksu stranih priznanja vlastite produkcije, neovisno o mediju, toliko je poznata da bi se o njoj, ako već i nije, mogla napisati i pokoja knjiga).
Priča je samo naoko čudna i o njoj bi se moglo divaniti nadugo i naširoko no na kraju se svodi na to da kulturna politika i strip nekako još uvijek nisu našli zajednički jezik. Nit' smo mi Francuska, nit' je osamdesetak godina tradicije mjerilo i ogledalo kuluture pa da bi imalo smisla provoditi neku strategiju na nacionalnoj razini.
U kontekstu "nesretnih okolnosti" koje prate "Nemirno more" ta priča o petnaest izgubljenih godina samo je lokalni kuriozitet (ostavimo po strani što je manje riječ o kuriozitetu, a više o pravilu). "Nemirno more" nije imalo sreće ni vani, pa zato o njemu danas ni ne pričamo kao što bi pričali o, recimo, Spiegelmanovu "Mausu" ili o "Perzepolisu" Marjane Satrapi. Nagrađeno izdanje "Nemirnog mora" te dvije tisućite godine bilo je u rukama Fréona, malog belgijskog nakladnika sa sjedištem u Anderlechtu, koji, po pričanju same autorice, nije imao ni interesa ni sredstava za kapitalizaciju neočekivanog PR-ovskog poklona pa se, unatoč prominentnoj festivalskoj nagradi, "Nemirno more" nastavilo kretati skrovitijim i tišim stazama stripovske Europe pojavljujući se u malim nakladama na neočekivanim mjestima, prolazeći uvijek nekako ispod radara šire javnosti.
U izvjesnom smislu, sudbina "Nemirnog mora" odrazila je sudbinu njegove teme. Dok su i "Maus" i "Perzepolis" suvereno jahali na valu dokumentarne intimizacije globalnih poremećaja (Holokaust i Iranska revolucija), dokumentarna priča o gubitku identiteta, strahu, izloženosti i izbjeglištvu na pozadini još jedne eksplozije balkanskog bureta baruta ostala je, baš kao i njene realpolitičke metastaze, interesantna samo Balkancima.
Relativno tihoj pojavi "Nevidljivog mora" nije kriv samo nesretni slučaj okolnosti; kriva je malo i autorica koja je propustila ispuniti strip sočnim i šokantnim detaljima s egzotičnih ratišta na kojima se kolju potomci onih jebivjetara poznatih po prgavoj naravi još tamo od onog Prvog rata. Intimne dnevničke zabilješke, nastale u hipu, na koljenima, pod svjetlom brodske svijeće, u stanju šoka i neizvjesnosti, bez marketinškog predumišljaja, ne uklapaju se baš u dominantni metanarativ ratnog dokumentarizma i od njih je nezgodno složiti efektnu naslovnicu u kulturnoj rubrici.
Sve su te stvari ipak sporedne. Postoji gomila djela čije su popratne priče daleko zanimljivije od njih samih i premda "Nemirno more" nudi obilje popratnog materijala za eksploataciju u kakvom životnom časopisu (sam vrag zna kako su naše revije, kad država već nije, svih tih godina propustile iskoristiti priču koja uključuje bračni par s malim djetetom na jedrenju Mediteranom, vlastoručnu izgradnju jedrilice, sovjetske vojnike, lutanje Europom, umjetnost i međunarodno priznanje), njegova temeljna pripovijest dovoljno je jaka da plijeni pažnju i bez dodatnog kićenja.
Kulturna politika i strip nekako još uvijek nisu našli zajednički jezik. Nit' smo mi Francuska, nit' je osamdesetak godina tradicije mjerilo i ogledalo kuluture pa da bi imalo smisla provoditi neku strategiju na nacionalnoj razini.
U osamnaest kratkih poglavlja "Nemirno more" vraća nas nekih četvrt stoljeća u prošlost. Godina je 1991., Jugoslavija se raspada, rat je sve izvjesniji, a nekad jaka umjetnička scena koje je autorica bila dio nestaje baš kao i kulturni kontekst unutar kojeg je stvarala. Mali katamaran koji na sebi nosi autoricu i njenu obitelj polazi iz Dubrovnika u smjeru jug-jugoistok i, kako vrijeme odmiče, a stanje u državi se sve više zaoštrava, polako se iz obiteljske jedrilice pretvara u egzilantski brod. Od luke do luke, od Budve preko Otranta pa sve do grčkog Preveza, katamaran i njegova posada, "bešumno se krećući kroz živote drugih", pokušavaju doći do sigurnog mjesta - mjesta na kojem bi, makar djelomično, povratili izgubljene identitete.
Od čistih putopisno-anegdotalnih zapisa, preko socio-političkih komentara pa do sasvim osobnih snova i strahova - u osamnaest poglavlja "Nemirnog mora" nailazimo na mješavinu diskursa povezanih "neatraktivnom", a opet simbolički primjerenom, linijom laviranog tuša kojom se dodatno naglašava nestalno, fluidno stanje egzila u stalnoj potrazi za konkretnim oblikom.
Kako je strip nastajao na licu mjesta, tako je zadržao osobine dnevničkog zapisa sa svim dobrim i lošim stranama te forme. S jedne strane, "autentično iskustvo", nefiltrirano naknadnim intervencijama u strukturu, vizuale i tekst omogućava čitatelju empatijsko i intelektualno saživljavanje sa stanjem šoka, straha, izmještenosti i drugosti egzilantske pozicije. S druge strane, manjak naknadnih intervencija čini dijelove stripa hermetičnim i nejasnim, a ne može se reći da bi mu škodila pozornija revizija nekih pripovjednih izbora. S odmakom od četvrt stoljeća, kontekst Galerije SC, grupe ZZOT, pa čak i samog rata koji u stripu nikad nije do kraja prisutan, nije više samorazumljiv kao što je bio početkom devedesetih, a ta degradacija će se u budućnosti samo pogoršavati. Ipak, postavljeno pred sud vremena, "Nemirno more" sjajno se drži.
Neovisno o tome što je ovih dana u Europi migrantski narativ ponovno aktualan, neovisno i o tome što devedesete kod nas nikad nisu ni prestale biti aktualne, "Nemirmo more" ide ukorak s vremenom ponajprije zbog toga što je njegova političnost rubna, a središte zauzimaju teme izmještenosti i drugosti, prepoznatljive i razumljive izvan limitirajućih povijesnih ili dnevnopolitičkih okvira. "Nemirno more" nije samo kronika jednog nesvakidašnjeg putovanja; prikaz je to i intelektualnog lutanja, prikaz prodora stvarnosti u začahureni svijet mladenačkog umjetničkog idealizma, prikaz Europe s ruba i jedna od rijetkih "velikih priča" devedesetih ispripovijedana stripom.
Stripu poput ovoga mora se, doduše, pristupiti oprezno. Čitati ga kao memorabiliju prijelaza iz osamdestih u devedesete oduzima mu univerzalnu dimenziju priče o lutanju umjetnika i vječnom sukobu ideala i stvarnosti; čitati ga kao izolirani intimni zapis jednog divljeg i promašenog vremena oduzima mu povijesnu dimenziju bez koje bi ipak bio tek nešto poput apstraktne putopisne vježbe. Čitati ga stoga treba imajući u vidu sve njegove kontekste, a takve manevre od nas traže samo veliki i dobri stripovi.
Vratit ćemo priču na početak. "Nemirno more" jedan je od rijetkih domaćih stripova nagrađenih inozemnom nagradom (domaći su stripaši tijekom vremena pokupili nešto nagrada - na pamet padaju Biukovićev i Sudžukin "Russ Manning", Kordejevo francusko viteštvo reda umjetnosti i književnosti, Sekulićeva nagrada za mladog talenta u Angoulêmeu – no rijetko se događalo da se nagradi sam strip). To je, ustanovili smo, malo kome bitno. Dobro ustaljena domaća izdavačka praksa kaže kako je potrebno bar jedno desetljeće da se probere žito od kukolja.
Spiegelmanov "Maus" kod nas je objavljen samo osamnaest godina kasnije; isto kao i Gaimanov "Sandman", "Perzepolis" Marjane Satrapi samo dvanaest, Biuković/Macanov "Ponos vragova" jedva devet pa se ovih petnaest "Nemirnog mora" zapravo ne čita kao propust, već kao konačna legitimacija Helene Klakočar i njenoga rada.
"Nemirno more" sada se konačno može staviti na policu s klasicima gdje mu je odavno i mjesto.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )
Nemirno more
- Vedis 08/2015.
- 112 str., tvrdi uvez
- ISBN
"Nemirno more" Helene Klobučar je autoričin dnevnik u stripu nastao za vrijeme rata 1991. godine, kada su dvogodišnja kćerka, suprug i ona putovali katamaranom Jadranom, a umjesto da se vrate kući u Zagreb tu su zimu bili prisiljeni provesti na grčkom otoku Krfu...