Herta Müller dobitnica Nobelove nagrade za književnost

Ovogodišnja Nobelova nagrada za književnost otišla je u ruke Herte Müller, njemačko-rumunjske autorice kojoj književne nagrade i nisu nešto novo. Nakon što je godine 1994. objavila roman "Remen, prozor, orah i uže" kojim je postala poznata i priznata u cijelom svijetu, Hertu Müller zapale su i istaknuta njemačka Kleistova nagrada (1994.) i Međunarodna književna nagrada IMPAC-Dublin (1997.), no ovogodišnja Nobelova nagrada zacijelo je kruna njena dosadašnjeg rada.

Herta Müller rodila se u Rumunjskoj 1953., u Nitzkydorfu, selu u pokrajini Banat. U Temišvaru studira njemački i rumunjski jezik s književnošću. Postaje članicom Aktionsgruppe Banat, grupe pisaca kojima je materinji jezik njemački, a koja u vrijeme Ceausescuove diktature traži slobodu govora i pisanja. Nakon završetka studija zapošljava se u tvornici kao prevoditeljica, ali uskoro dobiva otkaz jer je odbila surađivati s rumunjskim tajnim službama.

U tom razdoblju svog života piše kratki poetski roman "Niederungen" ("Nizine"), koji, zbog stalnih problema s cenzurom, znatno izmijenjen, uspijeva objaviti tek 1982. g. Dvije godine kasnije objavljuje "Druckender Tango". U tim djelima s prezirom piše o hipokriziji seoskog života i okrutnosti te sredine prema pojedincima koji žive nekonformistički.

Izvorni, necenzurirani, rukopis romana "Niederungen" uspijeva poslati u Njemačku, gdje ga objavljuje Rotbuch Verlag. Kritika je oduševljena. Na Frankfurtskom sajmu knjiga H. Müller javno govori protiv diktature u Rumunjskoj. Nakon povratka kući zabranjeno joj je daljnje objavljivanje. Kako joj život u domovini postaje sve nepodnošljiviji, iseljava se 1987. g. s mužem Richardom Wagnerom ( također članom Aktionsgruppe Banat ) na Zapad. Otada živi u Berlinu.

Većina djela H. Müller govori o aspektima njena vlastitog života u vrijeme najprimitivnijeg totalitarizma u Rumunjskoj ("Der Mensch ist ein grosser Fasan auf der Welt", 1986.) - priča o naporima njemačko-rumunjske seljačke obitelji da se domogne putovnice i iseli na Zapad) ili o osjećaju otuđenosti i neukorijenjenosti u novo tlo koji prožima sve njene likove prebjega i disidenata ("Reisende auf einem Bein", 1989.).

Životno iskustvo koje je stekla u seoskoj sredini banatskih Švaba, a poslije i kao pripadnica njemačke manjine, neće biti uobličeno samo kao kritika primitivne ruralne kulture i brutalne državne represije već će doseći razinu same poezije koja odražava jedno degenerirano i turobno stanje svijeta. U svojim djelima i javnim istupima H. Muller beskompromisno se suprotstavlja svakoj dogmi i represiji, pa je tako devedesetih godina žestoko je kritizirala istočnonjemačke pisce koji su surađivali s tajnim službama. U znak protesta istupila je iz njemačkog P.E.N.-a.

Početkom devedesetih objavljuje dvije knjiga eseja ("Der Teufel sitzt im Spiegel", 1991. g. i "Eine warme Kartoffel ist ein warmes Bett", 1992. g.) te roman "Der Fuchs war damals schon der Jager" (Lisica je već tada bila lovac). Godine 1994. izlazi roman "Remen, prozor, orah i uže" za koji dobiva mnoga priznanja, od kojih su istaknutije njemačka Kleistova nagrada (1994.) i Međunarodna književna nagrada IMPAC-Dublin (1997.). Dobitnica je i Nagrade Marieluise-Fleisser (1990. g.) te europske nagrade za književnost Aristeion (1995. g.).

Nakon romana "Remen, prozor, orah i uže" objavila je još zbirku poezije i eseja "Hunger nach Seide" (1995. g.), a nakon toga još nekoliko djela: "Heute wariech mir lieber nicht begegnet "(1997.) i "Im Haarknoten wohnt eine Dame" (2000.), "Der König verneigt sich und tötet" (2003.) , "Die blassen Herren mit den Mokkatassen" (2005.) i "Atemschaukel" (2009.).

Naklada OceanMore iz Zagreba do sada je objavila dvije knjige Herte Müller : "Da mi je danas bilo ne susresti sebe" (2005.) i "Remen, prozor, orah i uže" (2002.), a iduće godine, i opet u izdanju Naklade OceanMore, možemo očekivati i hrvatski prijevod nedavno objavljenog autoričinog romana "Atemschaukel".
 

***

Prije nekoliko godina (2004.) Herta Müller je u sklopu festivala "Književnost uživo" gostovala i u Zagrebu, a tom prilikom je s njom za Vjesnik razgovarala Barbara Matejčić. Zanimljivo je da je u kratkom uvodu uz razgovor stajala i rečenica "Za gostovanja u Hrvatskoj neki su joj predvidjeli Nobelovu nagradu." :)) Taj razgovor ovdje prenosimo, a možete ga pogledati i u Vjesnikovoj  PDF arhivi.

Barbara Matejčić: Iz Rumunjske ste otišli još za vrijeme Ceausescuova režima. Kako Vam je to uspjelo s obzirom da ste javno govorili protiv diktature i da ste bili označeni kao neprijatelj države?

Herta Müller: Zapravo su me na neki način izbacili iz zemlje jer su me se htjeli riješiti. U to je doba iz Rumunjske u Njemačku otišlo deset do petnaest tisuća pripadnika njemačke manjine. Ti su odlasci bili prikriveni tzv. projektom spajanja obitelji, a Ceausescu je dobivao novac za svakog njemačkog državljanina koji je otišao iz Rumunjske.

Vi niste otišli u Njemačku pod krinkom spajanja obitelji, zar ne?

Ne, nisam. Nekolicina mojih prijatelja i ja smo sve rubrike na obrascima zahtjeva za odlazak k obitelji precrtali i naveli prave razloge odlaska, a oni su bili politički. Previše sam pretrpjela da bih svoj odlazak pravdala željom da budem s obitelji u Njemačkoj. Navela sam što se sa mnom događalo proteklih deset godina u Rumunjskoj i zbog čega više nisam mogla ostati.

Otvoreno ste pisali da je za vrijeme diktature ubijeno nekoliko Vaših prijatelja. Je li nakon Ceausescuova pada netko odgovarao za te zločine?

Nitko nije odgovarao za zločine. Primjerice, jedan je moj prijatelj bio obješen u svom stanu i na smrtovnici i dan danas piše da se radilo o samoubojstvu iako svi znaju da je obješen. U svakoj se normalnoj zemlji nakon samoubojstva obavlja obdukcija mrtvog tijela, ali u Rumunjskoj se to u mnogim sumnjivim slučajevima nije radilo. Ne samo da nitko nije odgovarao za takve slučajeve, nego nije moguć niti uvid u spise tajnih službi. U današnjim rumunjskim tajnim službama su uvelike još uvijek isti ljudi kao prije tako da je njima u interesu da se ne »kopa« po prošlosti.

S obzirom da se protivite svakom represivnom sistemu i gušenju sloboda pojedinaca, biste li gostovali primjerice u Kini ili na Kubi?

Pod današnjim uvjetima takvo gostovanje nikako ne dolazi u obzir. Vjerojatno znate da je nedavno Fidel Castro pod izmišljenim optužbama dao uhititi tridesetak ljudi koji su dobili od deset do dvadeset godina zatvora. Nažalost, znam dobro kako takvi sustavi funkcioniraju pa mi je jasno da bih u zemlji poput Kube mogla razgovarati samo s podobnim autorima, koji zagovaraju represivni sustav. Posjeti takvim zemljama su samo alibi diktatorima da mogu govoriti o slobodi u njihovim zemljama.

U romanu "Remen, prozor, orah i uže" pišete o prijateljstvu kao svojevrsnom utočištu u teškim, represivnim vremenima. Je li na tom polju bilo izdaja, jer se prave izdaje u takvim okolnostima ne događaju u vanjskom svijetu, već u onom uspostavljenog povjerenja?

Bilo je slučajeva kada sam se razišla s nekim ljudima jer sam sumnjala da bi mi mogli naškoditi. Međutim, to ne vrijedi za uzak krug mojih prijatelja, koji su se nalazili u istoj situaciji kao i ja.

Jesu li pisci iz bivših komunističkih zemalja na Zapadu još uvijek percipirani u stereotipnim kategorijama kao što su "disident" ili "politički azilant"?

Postoje autori koji se definiraju isključivo kao disidenti i koje kritika razmatra u tom okviru. Pisca zasigurno obilježava činjenica da je pobjegao iz zemlje, bilo to iz Istočne Europe ili iz Irana. Ali, ipak su uvijek jači književni kriteriji i vjerujem da se disidentske pisce prosuđuje kao i bilo koje druge. Što se mene tiče, nikad se nisam smatrala disidentom i to stalno ističem. Jednostavno sam živjela i reagirala onako kako sam smatrala da moram, a etiketa disidenta mi je prilijepljena a da me itko za to nije pitao.

Kako su vaše knjige pozicionirane u Rumunjskoj?

Teško mi je to prosuditi jer već duže vrijeme ne živim u Rumunjskoj. Prevedene su mi dvije knjige na rumunjski i u pripremi su još dvije, a po izrescima iz tiska čini mi se da se s dosta zanimanja prati moj rad. Konačno, tematika kojom se bavim odnosi se upravo na Rumunjsku. Prije pada diktature manjinska književnost nije bila zanimljiva u Rumunjskoj, a ni knjige se nisu prevodile kako ne bi imale utjecaja. Ja se trenutačno istovremeno pravim da me moja pozicija u Rumunjskoj zanima i ne zanima.