Hrvoje Tutek : Cirkular
Očuđivanje je trajnoglagolska imenica u pjesničkom vlasništvu Hrvoja Tuteka, za hrvatske prilike mladog pjesnika čiji je prvijenac prosinca prošle godine obogatio police knjižara. Tako naslovljenom pjesmom Tutek otvara knjigu "Cirkular" za koju se njezina urednica Dorta Jagić usuđuje reći da stvara "uočljivo mjesto razlike pod hrvatskim pjesničkim nebom". Njegov je rukopis, tvrdi pjesnikinja, "u svom visokom jezičnom naponu teško usporediv s bilo kojim generacijskim lirskim opusom".
Hvale za knjigu čiji sadržaj zapravo ne korespondira s njihovim sadržajem, ionako se zasnivaju na rukopisu izvanjskim formulacijama koje se, ako se pogovor napiše prema zahtjevima uviđavnosti u struci, mogu primijeniti na bilo koju knjigu koju njezin urednik želi pohvaliti.
Očuđen riječima iz pogovora, knjigu koja me je ostavila poprilično nezainteresiranim za pjesme u njoj, pročitao sam još jedanput. I opet nema očuđivanja.
Poetsko izvedbena izvedenica iz sadržajnoga polja termina "očuđenje" kojega je, rabeći riječi kao što su "čudan" i "neobičan" u znanost o književnosti uveo ruski formalist Viktor B. Šklovski, trebala je, u slučaju Tuteka, očuditi i nešto svijeta oko nas danas.
Očuđenje označava – kako je o tome svojedobno pisao veliki meštar zagrebačke škole literaturvizenšafta Aleksandar Flaker – odstupanje nekog elementa (obično tematskog) književnog djela od normi i konvencija bilo književnih, bilo neknjiževnih tekstova, te njegovo naknadno "pakiranje" koje isti taj element u književnost vraća ili uvodi, kao da je prvi put viđen. Onako – to čovjek pročita i, kako bi se reklo, "padne na rit". Ovo bi bilo nekakvo vulgarno-knjiško razumijevanje očuđenja iz kojega je očuđivanje izvedeno.
Kod Tuteka, to vam je na neki način slično. Piše: "očuđivanje je opast na guzicu na ledenom nogostupu navečer pa / ne jebem ti mater nego jebem ti tatu. / isto tako, ono je raspon između nje i tebe opalog na guzicu / koji se mjeri sa "oh pa još je ljepša odozdola...". Identitetna zbrka oko uloge kulturne gravitacije u jezičnoj promjeni u kojoj se prostor između leda i guzice, u procesu tjelesnoga pada, pretvara u jedan od iskonskih elemenata, "zrak" (gdje je led, mjesto guznog prizemljenja, sam po sebi, ukočena voda, tako da tu imamo već dva elementa). Zrak je tu posrednik u prelasku iz "ona" u "on" (mama prelazi u tatu) i okidač je koji pjesnika dovodi do kontekstualno efektnog "očuđenoga" skončanja pjesme: "rekao sam si ti ja još davno kad sam priznao sam si ti: / očuđivanje je ja, / kakva bih zbog tebe htio biti".
Generacijsko klizište subjekta, u jednoj od dvije pjesme u ovoj knjizi koje uopće vrijedi čitati (drugu potražite na stranici 46), začudno je tradicionalno. Ono pretpostavlja da je subjekt još uvijek čvrst i da ga treba razrahliti igrom očuđivanja. A u zadnjih se tridesetak godina, što u nas, što u bijelome svijetu, nekoliko generacija (barem njih tri) umorilo od poetskih plesova po ledu mrtvoga subjekta.
Da li je to izostanak informacija, je li to osjećaj da prije generacije kojoj se pripada nije bilo generacije kojoj se pripadalo, je li to tek zaigranost kojoj ovakva interpretacija (generacijski) odriče pravo na igru... nije baš jasno, ali je činjenica da ova knjiga, ako je se čita s distance koju urednička pozicija po definiciji u nas nažalost ne dozvoljava, pod naše nebo pismenosti ne donosi ništa nova. Pritom ne mislim na ono staro dobro novo, nego na ono novo koje suvremena kritika, da je se ne bi kojim slučajem neozbiljno shvatilo, na predvidljiv način prevodi u zavodljiv i površno sugestibilan termin: "mjesto" ili "prostor" razlike.
Sklepane zbrda zdola i posložene u, kako se to valjda mora, cikluse, Tutekove se pjesme pitaju (baš kao i heroina Erin Brokowich): "Kako zelena bijaše moja dolina / prije svih nuklearnih gljiva koje niknuše / poslije kiše..."; ili se igraju u zrcalu uzajamne uzaludnosti: "streljački vod čeka da posljednju cigaretu popuši vod strijeljanih...", ili razaraju romantiziranu sliku Amerike dolazeći do nadasve originalnog zaključka da se radi o jednoj posrnuloj financijskoj državi koju je odavno opisao dvojac Talijana – Magnus i Bunker u kultnome "Alanu Fordu" s naslovom čije epizode o pohlepi "Daj, daj, daj!"
Tutlek završava pjesmu agramersko-ugostiteljskog naslova "Dajdam". Mjestimično se u njoj nađu i blijede nostalgične natruhe severijanske inačice semantičkog konkretizma: "krst na križu/ krišom novine/ krzmao se trenutak...", ili "korak po korak / krenuli smo naš svijet organizirati / or-ga-ni / reda...".
Sve u svemu: "Cirkular". A temeljna je uloga cirkulara da pili. Utoliko sadržaj i kakvoća ove knjige u potpunosti opravdavaju naslov.
( Tekt je prvotno objavljen u Novom listu )