Igor Grbić : Kao da sam
"Predigra" je pjesma koja uokviruje segment teme knjige: "Ali sve je to za ljude / Pa i tvoji nokti bez prstiju / moje posjekotine bez lica / sve je to za ljude / s udisajima od kojih / samo pluća imaju nešto / ništo / ništa. // Jer sred ovog zraka u kom / ništa nije ljudsko / sve je to za ljude". Što se je dogodilo naslijeđu tradicije zapadnoga kruga čiji je prosvjetiteljski etički kredo čekaonice trenutka samoostvarenja apsolutnoga duha glasio: ništa ljudsko nije mi strano i koliko je to naslijeđe eminentno zapadno?
Jer, univerzalizam prosvjetiteljstva dvosjeklo je raščlanjivao segmente zbilje kakvu je prepisivao: s jedne strane sve što je (bilo) ljudsko njemu nije (bilo) strano, dok je s druge, ne doduše tako glasno, sve što je (bilo) strano nije baš bilo ljudsko. Njegova iluminacija bila je i univerzalističko-humanistička i kolonijalna. Misao sinteze koja je preživjela ta dva načina spajanja u velikoj mjeri jednakoga, u zapadnoj je misli zaživjela kao projekt komparativne filozofije.
Kako je to u poetici, bilježi Igor Grbić u mudroslovnoj knjizi poezije "Kao da sam" u kojoj je poetičnost sekundarna, jezik nomenklatura ideologije i medij prenošenja poruke, a cijeli proces univerzalizacije tek naoko posebnoga, srž cjeline ukoričena projekta. Poetičnost (ne uvijek spretno) balansira na rubovima spomenarske lirike, nezgrapno poetiziranih pamlfleta i (ne uvijek za liričnost dobrodošlih) utega izlijeva, očito nagomilane, mudrosti. Ali, ako se složimo da humanost poruke i dobrohotnost duhovnog i filozofijskog ekumenizma može prevagnuti, tada ćemo posegnuti za priručnom kristalnom kockom vedrine i pjesniku oprostiti poetske nezgrapnosti.
Idemo dakle dalje samo s idejama. I njihovom privremenom materijalizacijom u slova. Pratimo tragove volje.
Poznata je fascinacija istokom i osobna nit koju je Friedrichu Nietzscheu ostavio filozof Schopenhauer, te njegov koncept volje za moć. Grbić čitatelju nudi kulturom oslabljeni volontarizam kojega elementima pripisuje kao oblik fatuma: od stihova "Nitko sunce nije pitao/ smeta li mu dan:/ jednom svanulome on mu/ se nametnuo sam", sve do "Sveg čeg ima ima silom./ Milom je tek kraj / raj, kome jedino je stalo / ostat zavičaj".
Naznake odustajanja od binarizama ponovljene su programatski jasno u hibridnome tonu poetskog pamfleta i majstorskog manuala: "Izvanjštujem nutrine i pounutrujem vanjštine / rubove središtim i urubljujem sredine / krivim što je pravo, al ispravljam krivine / tišam svaku buku, razgalamljujem tišine. //"
Iako pjesmu na kraju naprosto ubije nezgrapna i čak i za ovako pretenciozno pismo rubno očekivana manifestacija štreberskog populizma: "živim da bi bezvoljnici samo sebe htjeli / kada im već htijenju volja gradi bitak cijeli", Grbićev koncept nije nezanimljiv. Samo da je malo kraći, da ga je netko štrihao i tako zadržao ritam probavljive filozofičnosti.
Jer kada bi pjesama bilo manje, možda bi se iz knjige jasnije čitao uspješni zov kozmopolitizma i njegova, u današnje vrijeme, itekako potrebna apologija: "Neka lijepo bude ti u svijetu / kao što je svijetu lijepo oko tebe..." Možda bi ona cjelost još nerazdjeljenog bića iz pjesme "Zagrljaj i grlo" ostala bolje upamćenom. Možda bi nečija dobrohotna sugestija izbacila spomenarske dosjetke poput: "neizbježno je da katkad se upitam / o smislu života u kom / čovjek čovjeku je vuk". (iz pjesme »Luk«) ili pak ove: "Svi smo od početka potrošenog kraja... Svi smo već od kraja zakinuti za početak".
To se, nažalost, nije dogodilo. Biće ove knjige nitko nije ili htio ili smatrao za shodno razdijeliti. Na dijelove koji zaslužuju ukoričenje i na one kojima bolje odgovara ladica. No, kako nam to šapuće Istok, nije svima važno razumjeti: nekima je dosta i osjetiti se prosvijetljenima. Ne sumnjam da će ova knjiga među otvorenima za prosvjetljenje naići na publiku, sljedbenike čak.
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )