Igor Kolovrat – "Soba 108 (zapisi iz Remetinca)"

Održava se
01.01.1901.

Igor Kolovrat (1974), osim po brojnim svojim djelatnostima u rasponu od noćnog čuvara do fotografa «fetish» partija u Amsterdamu, javnosti je poznat kao novinar-reporter na stranicama brojnih domaćih tiskovina, između ostalih «Ferala», «Globusa», «Jutarnjeg lista» i «Playboya». Ima tome već koja godina kako je na stranicama ovog potonjeg objavio svoju priču – neplaniranu i nenaručenu reportažu o boravku u zagrebačkom zatvoru Remetinec u kojem je završio po principu «nije kriminalac, nego budala», nakon što je na jednom graničnom prijelazu priveden zbog nekakvog neodazivanja sudu.

S(p)retno se poklopilo da su se među remetinačkim zidovima, tijekom njegova jednomjesečnog «službenog posjeta», našli neki viđeniji predstavnici tzv. «zločinačke skupine», koji se u njegovim zapisima pojavljuju kao prolazni likovi, što je dalo svemu skupa i dodatan naboj. Očito potaknut dobrom recepcijom te svoje novinske priče, Kolovrat je nedavno, u vlastitoj naknadi, objavio «Sobu 108», zatvorske zapise koji prate njegov remetinečki boravak u cjelini, a nadopunjeni su i kratkim dnevnikom jednog drugog zatvorenika s kojim je dijelio zajedničku ćeliju i s kojim se nekako našao na zajedničkoj valnoj duljini.

Kolovratova «Soba 108» tako se upisuje u kontekst tzv. zatvorske književnosti, s kojom u Hrvatskoj i nemamo nekakvo veliko iskustvo, što je zapravo čudno jer se isto ne može reći i za zatvore. U posljednje smo se vrijeme s tom sintagmom kao žanrovskom odrednicom susreli prigodom posjeta dva svjetska predstavnika (F.Salas i P.Sussman, čije su knjige prevedene na hrvatski), te u nekim tekstovima Julienne Bušić koja se bavi «književnošću iza rešetaka».

Kolovratova «Soba 108», opremljena i prigodnim fotografskim i dokumentarističkim materijalom, ipak, posve je vidljivo knjiga jednog novinara, bez većih literarnih pretenzija ili barem bez njihova ostvarenja. Riječ je o svojevrsnoj oduljoj reportaži nastaloj na osnovu vlastitog neplaniranog iskustva u Remetincu koju ispisuje u prvom licu jednine i pri tome naglasak stavlja na funkcioniranje unutrašnjosti vlastite zatvorske ćelije i zatvora kao takvog, a mnogo manje na nekakvu introspekciju kakva se očekuje u sličnim situacijama i koja bi ovo štivo usmjeravala prema pravoj dnevničkoj prozi. Uz mnoštvo doslovnih ponavljanja (gotovo identičnih rečenica kojima se opisuju neki zatvorski rituali i pravila), očito «pobjeglih» zbog dekoncentriranosti, Kolovrat razotkriva mehanizme funkcioniranja zatvorskog života od trenutka kad je priveden, do izlaska nakon mjesec dana.

Opis zatvorske sobe u kojoj je boravio s živopisnom galerijom likova, sitnijih i krupnijih kriminalaca, među kojima se u međuvremenu razvijaju odnosi potpunog animoziteta ili pak naznake prijateljstva, opisi ponašanja zatvorskih čuvara, strahote zatvorskog menija, šetnje i odlasci u kantinu, posuđivanje knjiga u knjižnici, te prepoznavanje «viđenijih» kriminalaca – to je zatvorska svakodnevica o kojoj piše Kolovrat. Pri tome je primjetan novinarski nerv koji njegove zapise, koje će na koncu morati prokrijumčariti na slobodu, a dio njih čak i uništiti i naknadno bilježiti, pretvara u vrlo oštru kritiku funkcioniranja zatvorskog sustava u kojem se, dakako, prepoznaje dobro poznati «vanjski» model – korupcija koja prevladava od kantine, preko zatvorske uprave, sve do odvjetnika i sudaca.

U tome smislu Kolovratovi su zapisi društveno angažirani i oštri, baš kao što su bile i njegove «klasične» novinske reportaže. No, kako bismo «Sobu 108» doista čitali kao zatvorsku književnost, odnosno kao zatvorski roman, ipak tu mnogo toga nedostaje, a prije svega reda koji bi bujici Kolovratovih zapisa stvorio nekakvu čvršću strukturu i usmjerio ih u pravcu npr. romana o odnosu društvene institucije i pojedinca, o zatvorenom svijetu koji je metafora onoga vani ili sl. Galerija likova s kojima je dijelio ćeliju, među kojima je svakako najzanimljiviji Rakija koji se u zatvoru navukao na zen-budizam, također, dovoljno je podatan materijal za dublje odnose među likovima, što je Kolovrat također ostavio negdje sa strane. Iako na trenutke zna zablistati pokojom osobnijom dionicom, poput one u kojoj mašta o pivu ili pak jačanju intenziteta nervoze i «sindroma skučenog prostora», ipak sve ostaje isključivo na objektivnom bilježenju koje s vremenom postaje sve neurednije, čak i dosadnije. Zavirivanje u drugi svijet, koje Kolovrat detektira kao jednu od «pozitiva» boravka u Remetincu i dobrodošlu inspiraciju, ipak nije uronilo većim literarnim plodom.

Uglavnom, «Soba 108» koja će sigurno ostati zabilježena zbog svoje teme i pripadnosti žanru, nije ništa više od proširene reportaže ukoričene u knjigu, možda čak i terapije autora koji u epilogu knjige navodi kako «nakon Remetinca stvari kreću na bolje» i kako je doživio svojevrsnu osobnu katarzu. Iako autor pogovora «Sobe 108», kolega Denis Kuljiš, u popratnom tekstu priželjkuje «kako Jagna Pogačnik neće pokazati veću nepopustljivost», nažalost moram konstatirati da iako sam iznimno popustljiva glede ideje i teme, ispred realizacije ipak postavljam čvrstu remetinečku rampu.