Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Nikola Petković • 13.01.2009.

Igor Štiks : Povijest poplave

Pouzdano vjerujem da je pjesnik Delimir Rešicki, urednik bibllioteke "Fraktali", kao i svi veliki pjesnici, u ovaj i naš svijet, došao niotkud. Zapravo, da budem pošten prema sebi i ovo svijeta što se još oko poezije vrti, ne mislim da je u Delimirovu slučaju pjesnik odabrao poeziju: ona je izabrala njega. I sad mu je kako mu je.

Ja pak ne mogu a ne napisati da mogu samo zamisliti kako je nekome Delimirove senzibilnosti, moći u riječima i znanja, bilo (i jest) čitati rukopis knjige pjesama Igora Štiksa kojega sam i ja, a sve zbog prirode posla kroničara stiha, eto, morao pročitati. Osjećaj taj, da se razumijemo, nije težak, ne! Osjećaja tog, nakon i za vrijeme čitanja, zapravo i nema. Knjiga je ta tako bezlična i polunikakva, da je svatko tko nije njezin autor, autorov kum ili rođak, urednik ili ovo što sam kao čitatelj koji mora i sam ja, ne bi trebao ni nastaviti čitati.
   
Dugo sam, a sve radi vlastitih predrasuda što se poštenja profesije tiče, tražio riječ kojom bih čitateljima ove kolumne dočarao atmosferu knjige. I što sam o njoj više mislio, više sam se približavao polaznoj čestici asocijativnog prstena, tako da sam se na kraju puta obreo na njegovu početku. Riječ s kojom sam započeo potragu za riječi bila je ona koju sam, na kraju puta, opet našao: DOSADA!

Čista, iskrena, nepatvorena, dosada. Ne ona poticajna radi koje je Baudelaire odlazio na putovanja. Ne tedium koji je Apolinairea potjerao na fornt i konačno mu priskrbio rupu u kacigi koja ga je došla glave. Ne egzistencijalna dosada Sartrea i Moravie. Ona prazna, repetitivna, sadržajno neprivlačna dosada. Ono kad vrtiš prstima i gledaš Kunolovca. Ali, budući da smo gotovo svi koji se pisanom riječi u stihu bave na neki način optimisti, i ova je knjiga na mojoj mentalnoj polici ukusa našla svrhovito joj mjesto.

U kolegiju "Estetika" kojega predajem studentima filozofije i njoj srodnih predmeta, ti mladi i mjestimični znatiželjni ljudi i ja, potkraj ljetnoga semestra, radimo na tekstu Rolanda Barthesa "Smrt autora". Teza je jednostavna. Autor opterećuje tekst. Baca sjenu na njegovu teksturu. Na njegov sadržaj, stil, rezonancu... guši ga nečim što je tekstu eminentno izvanjsko: imemom i prezimenom pisca, pjesnika... Autor, tvrdi Barthes, autorizira tekst. Daje mu obličje koje sliči na ono nešto što prosječan Hrvat zamišlja kada kaže brand. Tekstu ne da disati, a čitatelju ne dopušta slobodno čitati. Rođenje čitatelja, razmišlja Barthes, događa se na uštrb smrti autora.

Sve dok mi se u rukama nije našla knjiga Igora Štiksa zapravo pred sobom nisam imao razgovjetan primjer koji bih podijelio sa studentima. Pitanje koje vrijedi takozvanih milijun dolara jest: da li bi se neprijeporno veliki Delimir Rešicki ikada poduhvatio čitanja (a nekmoli rada na) ovakva rukopisa da je u potpisu bilo nečije nepoznato ime!? Naravno da će on sada reći da bi. A što mu drugo preostaje nakon poluotvorenog kolegijalnog bezobrazluka s moje strane koji uredniku baš i ne ostavlja neki izbor. Dakle, odgovor urednika ne očekujem. Razumijemo se Delimir i ja i kad uzajamno šutimo. U većini slučajeva.
   
Ali, stvarno, tko bi objavio nešto ovakvo: "Poplava je pošla za tobom / vidio si je kako probija / lijepu haussmannovsku peterokatnicu / na bulevaru Saint-Michel (...) pa onda ide nešto o ljudima kojima se viče da se od nečega sklone, pa kaže kako se istog časa trebaju uspeti na krovove i gledati u "pravcu mosta Mirabeau / s kojeg se odbacio Celin / s uspomenama iz Bukovine..." mislim da je jasno o čemu se radi.

Ovakve su vam sve pjesme u knjizi tako da je ovo dostatan uzorak za podijeliti s vama. Da je ovakve pretenciozne i štreberske šetnje po malo boljoj srednjoškolskoj lektiri, umjesto subjekta koji je napadno iznenađen činjenicom da mu se pružila prilika vidjeti svijeta, pa se, ustrašen od asfalta glasa cesarićevskokom nostalgijom u koju povremeno "ulijeću" Pero Zubac i Izet Sarajlić-nostalgijom u srazu s kojom je ona Matoševa, baš kao i Arsena Dedića, vlasništvo kreativnog levela 9 video igre "Svijet je moja domovina", potpisao netko tko nije Štiks, gotovo da sam uvjeren da ovaj rukopis nikada ne bi zaživio unutar korica knjige.

Eto nam primjera koji govori o nuždi simboločkog i čitalačkog usmrćivanja autora. Pa i sam Rešicki se u pogovoru čvrsto drži općih mjesta i inteligentno izbjegava da kaže ikoju o knjizi. Govori o stvarima njoj efemernim. Pametan je Delimir. I beskrajno pristojan. Zna kako i što se može i mora ne bi li preživjeli i vuci i ovce.

Pa piše: "Igor Štiks nije krenuo u nas uobičajenim putem..." Nije, nastavlja urednik, počeo s poezijom da bi se kasnije "uozbiljio" i bacio na prozu. Štiks je počeo s prozom. I to dobrom prozom. Da bi se kasnije obratio poeziji. Pitanje koje čitateljima postavlja čitatelj-po-dužnosti je: zašto? Zašto pobogu!? a činilo se da je Štiks prebolio te dječje bolesti. Kakva poezija, a tako mu je lijepo išlo bez nje.

Ali, eto, što je tu je. Kako kaže stari ruski vic o Čukčama: on njet čitatelj, on pisatelj. Tko zna, kada Igor pročita vlastitu knjigu, možda i sam uvidi što je napisao. Knjiga je inače lijepa i tvrdim je koricama s transparentnom folijom. Što bi se reklo u bijelome svijetu: kofitejblbuk.


( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –