Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Jagna Pogačnik • 23.04.2008.

Igor Čumandra : Posljednji čovjek koji je umro prije rata

Treća prozna knjiga Igora Čumandre "Posljednji čovjek koji je umro prije rata" odmaknuta je od dominantnih poetika kao i prethodne dvije. Ovoga puta riječ je o romanu vrlo labave strukture, u kojem se događaji iz vanjskoga svijeta prelamaju kroz svijest pripovjedača, 37-godišnjaka koji je «zaboravio prošlost, tražio sadašnjost i nije napravio mjesta za budućnost».

Iz pozicije stranca u stranome gradu ili nakon povratka na mjesto koje se naziva domom, sam sa sobom ili u društvu lutke za napuhavanje, pripovjedač je propusan za tematiziranje samoće, flashbackove iz prošlosti ili uobličavanje zgađenosti nad kontekstom u kojem živi, kao i konstatnu introspekciju koja se ponekad odvija na granicama iracionalnog.

Čumandrin je roman poprilično začudan iako su se u njegovoj mreži našli i posve «uobičajeni» motivi (tiha pozadina svakako je i rat) jer je njegova čitkost namjerno ugrožena dionicama koje vuku na poetski govor (katkad i parolaški), dugačkim rečenicama (upitne sintaktičke logike), nekontekstualiziranim motivima, pa i ponekim dijalogom s prijašnjim naslovom. Rezultat je toga roman u kojem se dobra početna namjera utopila u podosta zbrkanom stilu, a nema tu baš pripovjedačke snage da se sve shvati kao ozbiljan hermetični neoegzistencijalizam. Hoću reći, malo više ležernosti ne bi bilo na odmet.  

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –