Ima boljih stvari od suhe odjeće
U predgovoru pjesničkome feminokatalogu, »Ima boljih stvari od suhe odjeće«, Enver Krivac bilježi kako je tempo »bavljenja književnošću i edukacijom mladih (...) od početka (rada riječke udruge Katapult) isključivo bio baziran na prozi...« te kako su se književnici-edukatori iz istoimene udruge »dugo odbijali upustiti u ono što se danas u hrvatskoj izdavačkoj zbilji naziva »neisplativošću poezije«. Ne, nastavlja predgovarač, zbog neisplativosti poezije, »već zbog činjenice da je poezija zafrknuta stvar, podložna interpretacijama i ukusima...«
Iako me ovakvo razlikovanje poezije od proze zabrinjava, jer sugerira da proza, za razliku od poezije, nije »zafrknuta« i »podložna interpretacijama« ono i nije tako literarno merkantilistički pogrešno. Ne samo to, suvremena hrvatska proza, koja je u velikoj mjeri preslika svjetske proze, sve je jednostavnija, plošnija, pitkija... tako da, ako se i pojavi »zafrknuta« prozna knjiga podložna interpretacijama, od nje se uglavnom odustaje, a trenutak recepcija pripada knjigama koje morate moći pročitati u jednome dahu, recimo na suvozačevu sjedalu, od dionice Kikovica-Oštrovica, pa do Lučkog. Na putu, a gdje ako ne u Zagreb!?
Da ne bi samo razlozi za marginaliziranje poezije ostali izvanknjiževni, potrudio se već sljedeći ulomak predgovora. Govoreći, »Još kad je površnim pregledom ustanovljeno da su radovi oko kojih se slažemo da zavrjeđuju reflektore javnosti, potekli iz ženskih prstiju, ideja o tzv. 'ženskoj zbirci' bila je rođena« Krivac je čitateljima dao do znanja da su i razlozi nastanka ove knjige izvanknjiževni-preciznije rodni i spolni. I da je poezija u gabaritima Katapulta, pogotovo ona omasovljena, očito ženska stvar, dok je dirigentska palica uma koji žene izbacuje u javnost, naravno, muška.
No, činjenica da se je oko sastavljanja ove zbirke, kako je to na promociji krajem 2007. bilo i naglašeno, najviše naradila Petra Čargonja, govori u prilog činjenici da se ne radi o pred-umišljenom maskulinističkom svjetonazoru, nego o početničkoj i dobronamjernoj nespretnosti koja, eto, ne mora nužno resiti samo pjesnikinje, nego i njihove edukatore.
U knjizi ima svega. I dobre i loše poezije. Kada sam, nakon prvog listanja knjige, i nakon slušanja pjesnikinja na Arki Fuimani jednome drugome muškarcu, Alenu Kapidžiću, rekao da bi knjizi dobro došla čvršća (čuj mene, čvršća) urednička ruka, ponudio je zanimljiv i dobar odgovor. Rekao je rezolutno, ne! Cijela priča je u tome da se javno pogriješi. Na početku je to jako bitno.
Dakle, u svojemu konceptu, Katapult, ne samo da dopušta, on (opet on) i omogućuje pravo na grešku. Mislim da je to sjajno, jer pretpostavlja da je svaka kritika dobrohotna, konstruktivna i kolegijalna... nešto što mnogi etablirani hrvatski pjesnici ne shvaćaju nego se nakostriješe čim im kritičari ne zatitraju percem po jajcima, a očekivali su, valjda po principu socijalnog-kapitala, hvalospjev kao potvrdu puke činjenice njihova postojanja među nama.
Kako će se u svemu snaći zastupljene autorice: Marija Crnjac, Sestre Cvenić, Petra Čargonja, Iris Ćiković, Željka Horvat Zhe, Lana Predojević, Jelena J-Zlo Tondini, Matija Vukušić... reći će vrijeme... i, naravno oni njegovi suputnici koji će ovu zbirku pjesama i talenata pročitati. Knjiga je ne samo unutar-žanrovski i motivski raznorodna, ona je neujednačena i na razinama pojedinačnih autorskih ostvarenja. Pjesme u njoj kreću se od prenaglašene doslovnosti kakvu nalazimo u pjesmama Iris Ćiković i Željke Horvat i kojoj bi, doslovnosti, nakon katapultiranja, dobro došla urednička sugestija, preko rubno učinkovitog očuđavanja Kube u kvazi-bi-hetero-tri-homo-double dipping pjesničkom putopisu sestara Cvenić, sve do poetski uočljivo dovršenijih radova Matije Vukušić, Lane Predojević i Petre Čargonje.
U svijetu u kojemu, osim što ima boljih stvari od suhe odjeće, i šalice za kavu su bez oznaka dobro su se snašle i Marija Crnjac čiji poetski intimizam, ne umanjujući ga, prikriva ono tragično, te već etablirana blogerica i performerica Jelena Tondini koja, u jednoj od svojih pjesama, nudi formulu za svjetski mir. Žena u toj pjesmi oprašta muškarcu to što ima mali kurac.
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )