In memoriam : Vasilij Aksjonov

Donosimo fragment razgovora koji je s nedavno preminulim Vasilijem Aksjonovom (1932. - 2009.) za vrijeme jedne šetnje Zagrebom vodila Irena Lukšić, prevoditeljica njegova romana "Opekotina" (Znanje, Zagreb 1988). Aksjonov je na poziv Zlatka Crnkovića u lipnju 1988. promovirao hrvatski prijevod svojeg najpoznatijeg romana i tom prilikom se zadržao desetak dana u Zagrebu i Dubrovniku, od kada i datira ovaj zapis.

Irena Lukšić : Najčešće pitanje što će ti ga postaviti naši novinari bit će: da li se osjećaš disidentom? Tvoja knjiga se, naime, prodaje sa crvenom trakom na kojoj piše “roman ruskog disidenta”. Što kažeš na to?

Vasilij Aksjonov : Ha, disident! Taj pojam upućuje na politički angažman, na drugačije mišljenje  u okviru vladajuće ideologije. Kod nas, kao što znaš, postoji i izraz “inakomysljaščij” i on je za to što pitaš precizniji nego disident. Ja, prema tome, nisam inakomysljaščij u smislu Amalrika, Saharova ili Solženjicina, ali se kao književnik osjećam disidentom u odnosu na tradiciju, to jest socrealističku normu. Tu se jednostavno ne uklapam.

Koncem 70-ih godina počeo si objavljivati na Zapadu i onda je puklo…

Ah, bile su to užasne godine u Sovjetskom Savezu, nije se moglo disati. Kao da je netko pustio otrovni plin… Sedamdeset sedme objavio sam Čeličnu pticu, dvije godine kasnije u Americi je objelodanjen almanah Metropol, početkom 1980. pojavila se Opekotina u talijanskom prijevodu.

Glavni urednik časopisa “A-Ja” jednom je izjavio da su njegov časopis za promoviranje nonkonformističke likovne umjetnosti i almanah Metropol, u kojemu se našao izbor iz neoficijelne književnosti, maslo KGB-a. Državna sigurnost je na taj način pokušala uhvatiti u mrežu sve one neposlušne umjetnike koji siju svoja djela po samizdatu i tamizdatu, odnosno izlažu po privatnim stanovima. Pisci koji su se našli u Metropolu pozvani su da se odreknu svojih djela. Tko nije htio, bio je izbačen iz Saveza književnika. A biti izbačen iz Saveza književnika značilo je biti izbrisan iz povijesti nacionalne književnosti i iz svih izdavačkih planova sovjetskih nakladničkih kuća.

Da, da, ja sam to podrobno opisao u romanu Osmijeh, molim!. Čitala si?

Da budem iskrena – samo ulomke u “Kontinentu”. No, shvatila sam o čemu se radi: fotografi iz tvog romana zapravo su književnici, a neoficijelni almanah što ga kane izdati predstavlja slučaj Metropol. No, da ne prepričavam detalje, reći ću ti samo da su se u Moskvi mnogi prepoznali.

Voznesenski?

Prepoznali su se čak i oni koji s time nisu imali nikakve veze. Sad je jako moderno u biografiji sukobljavati se s birokratskim strukturama brežnjevljevske ere. A tebe je, Vasja, u stvari Opekotina otjerala u emigraciju?

Tako je, 1980. godine. Poslije sam u Sovjetskom Savezu godinama bio zabranjeno ime. Moje knjige su povučene iz biblioteka, povijesti novije ruske književnosti izdane 80-ih godina uopće me nisu spominjale, bio sam, dakle, izbrisan.

Zanima me tko ti je pomogao u prvim trenucima izgnanstva? Za pretpostaviti je da su to bili ruski književnici koji su se ranijih godina preselili na Zapad.

Ma vraga! Nije mi pomogao niti jedan književnik. Po njima bih ja propao. Pomogli su mi uglavnom novinari i ostali intelektualci ruskog porijekla. No, moram reći da je emigracija užas. Nemoj se nikad dovesti u situaciju da počneš razmišljati o emigraciji.
    

( Razgovor je prvotno objavljen u “Quorumu” br. 5, 1988. godine )

***

Vasilij Pavlovič Aksjonov (Kazan, 1932), prozaik, jedan od vodećih predstavnika sovjetske “mlade proze” 60-ih i 70-ih godina XX stoljeća. Budući da su mu roditelji dugo godina bili u zatvoru, odrastao je u domu. Diplomirao je medicinu 1956. te je nekoliko godina radio kao liječnik. Objavivši mnoštvo kratkih priča i nekoliko romana, posve se posvetio pisanju. U romanima Kolege (Kollegi, 1960), Karta za zvijezde (Zvezdnyj bilet,1961), i Naranče iz Maroka (Apel'siny iz Morokko, 1963) bavi se mladim buntovnicima i osobama koje se nisu prilagodile sovjetskom društvu. U književni jezik vješto uvodi sleng i žargon ulice. Njegovi likovi očarani su zapadnjačkom kulturom, premda su prihvatili neke komunističke ideje generacije svojih roditelja.

U kasnijim romana do izražaja dolaze elementi fantastike, satire i parodije, kao npr. u Pretovarenoj bačvi (Zatovarennaja bočkotara, 1968) i Otoku Krimu (Ostrov Krym, 1981). Već krajem 1960-ih zbog svoga je neovisnog duha i tekstova pao u nemilost vlasti. Sudjelovao je u izdavanju necenzuriranog almanaha Metropol, te je 1980. morao otići u egzil na Zapad. Državljanstvo mu je vraćeno 1990.

Jedan od njegovih najvažnijih romana je Opekotina (Ožog,1980), u kojem je pokušao dati sliku ruskih intelektualaca i njihova odnosa spram domovine, upotrebljavajući pritom podjednako sjećanja, fantaziju i realistične motive. Roman pak Pazi, ptičica! (Skaži izjum, 1985) nemilosrdan je portret moskovskog intelektualnog društva potkraj vladavine Leonida Brežnjeva, dok je u Zimskom naraštaju (Pokolenie zimy, 1994) dao kroniku jedne obitelji intelektualaca koja je dopala šaka staljinističkom režimu u vrijeme kad je teror bio na vrhuncu.

Godine 1997. kritiku je oduševio zanimljivim i slojevitim romanom Novi slatki stil (Novyj sladostnyj stil). U novome stoljeću najveći uspjeh postigao je romanom Moskva-kva-kva (2006).