Irvin Lukežić : Književnopovijesne vedute

Održava se
01.01.1901.

Rijetki su oni gradovi koji imaju sreće da ih gledaju različiti tipovi promatrača. Oni usputni, oni koji vole otkrivati detalje u njima, oni koji ih žele samo slušati ili oni koji žele osobnim šetnjama kretati s njegovim ulicama. Irvin Lukežić, čini se, ide uz ove posljednje.

Međutim, za svoju šetnju nije izabrao ulicu, već tekstove starih knjiga, iz ostavštine uglednih obitelji, one objavljene u periodičkim publikacijama kao i u knjigama drugih o gradu koji već dvadesetak godina privlači njegovu znanstvenu, književnopovijesnu i kulturološki jasnu misao. O Rijeci on piše slojevito i poticajno, u ogledima i esejima okupljenim u knjizi "Književnopovijesne vedute".

Rijeka i njezini bližnji motreni su kroz antropološke, povijesne i filološke naočale. Ovim se tekstovima Ona i Oni oblikuju na posve nov osoban i osobit način. Kroz četiri veće cjeline (Bibliothaeca; Hrvatsko-talijanske veze; Devetnaesto stoljeće; Dvadeseto stoljeće) i više od dvadesetak uokvirenih tekstova Lukežić propituje riječku duhovnu tradiciju i njezinu građansku kulturu.

Posebice je vrijedna njegova nakana predstavljanja Rijeke kao otvorenog, multikulturnog prostora u kojemu njegovi stanovnici čitaju knjige i novine na hrvatskom, talijanskom, njemačkom, madžarskom, francuskom i engleskom jeziku. Na način one osamljenosti šetača o kojoj piše Susan Sontag, Lukežić je analizirao stare tekstove za priloge kao što su "Svjetlost iz Minervina hrama", "Riječki letak kao oblik učene i pučke književne tradicije" ili "Sljedbenici boginje Talije". Njemu je u njima bila potrebna ona osobna jednina i predanost kojom ih tek tada može polako dešifrirati i dopadljivo predstaviti suvremenom čitatelju.

Devetnaesto stoljeće je stoljeće jakih osobnosti poput profesora Ljudevita Slamnika, Ivana Dežmana, Gjure Ružića starijeg, Vilme Vukelić i Erazma Barčića mlađeg, pa autor njihovim prinosima i upisima u riječki kulturni tekst kreće tek nakon što je podosta u drugim izvorima o njima pronašao, nakon što je izvidio što o njima oni kažu, nakon što je još jedanput sam prokrstario izazovima koji njihovi tekstovi nude.

Lukežić je i voajeristički šetač koji otkriva grad kao krajolik putenih ekstrema u tekstu »Slava Karolinine krinoline«. On je flaneur koji je stručnjak za radosti gledanja, za pronalaženje onih mjesta u tekstovima drugih na kojima se ona i grad doživljavaju pitoresknim. Njih nalazi ponajprije u dvadesetom stoljeću u djelima književne i narodno prosvjetiteljske aktivnosti Viktora Cara Emina, u građanskoj maniri najčitanijega hrvatskog književnika prve polovine dvadesetog stoljeća Milutina Cihlara Nehajeva, u burnom životu i osebujnom intelektualnom profilu Zvane Črnje, u erudiciji kakvu je imao Branko Fučić, u sudbinskom odnosu s Rijekom Nedjeljka Fabrija.

Tipičnom arheološkom metodom koja se sastoji od prikupljanja, zapisivanja i obilježavanja mjesta na kojima se i čitateljima, kao što se je i njemu, treba zaustaviti pogled, autor često pokušava rasvijetliti neke nepoznanice ili nesuglasice koje su ponekad bile kamen spoticanja u recepciji nekih književnih djela ili njihovih pisaca. Lukežić je posve doradio stil lakočitljivog, intrigantnog i informativnog eseja koji dominira kao žanr ovog njegova posve osobnog projekta.

Na prvi pogled preko nevažnih pojedinosti on je prepoznavao riječke književne vedute, njihovu tradiciju i suvremenost. One su na taj način postajale njegove osobne muzealije, dokumenti vremena i artefakti grada. Prenosioci njegova identiteta, jedinstvenoga i intimnoga.

 

Irvin Lukežić: "Književnopovijesne vedute"

Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, 2010.

 
( Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku )