Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Jagna Pogačnik • 19.03.2008.

Ivan Aralica : Runolist

Nakon autobiografskog «Sunca», eto nam ponovo Ivana Aralice, ovoga puta s romanom parabolom, u kojem prosvjetiteljskom gestom nastoji čitateljima prenijeti vlastite životne mudrosti i poruke za sretan život. Izmišljena kneževina Korokaim i njezin knez Nenek (ime je dobio jer je majka dok ga je rađala rekla - ne, ne!) inače pripadaju priči koju je pripovjedač čuo od časne sestre Domine (one o kojoj je pisao u «Suncu»), čime je labavo povezao romane u ciklus kojem nedostaje još treći dio, a ovdje je ispripovijedana iz pozicije više nego sveznajućeg pripovjedača koji jedini ima pravo na njezino prenošenje i time se voli pohvaliti.

Roman u kojem su temeljni dijelovi konstatno uobličavanje pouka i poruka, čak i kao konkretnih sentenci, priča je s elementima bajke u kojoj pratimo Nenekov životni put od brata blizanca kojeg se majka odrekla nakon rođenja, preko sjedenja na kneževskoj stolici kad je proradila «naknadna pamet», pa sve do zazidavanja u obiteljsku grobnicu nakon čega je sve postalo legenda. Stolice, odnosno njihovo podmetanje i izmicanje, jedan su od glavnih motiva romana koji poučava i o relativnosti politike i ispraznoj slavi političara, iako se glavna pouka ipak tiče ključne uloge obitelji kao «građevine koju čovjek gradi i dograđuje».

Uz brojna ponavljanja, koja valjda služe «zakucavanjima» poruka, priča je to o Neneku koji nakon smjene vlasti i ženine smrti svoj život usmjerava na brigu o udaji kćeri i gradnji velebne obiteljske grobnice, kao i sukobe sa susjednom kneževinom kojom vladaju zli i beskrupulozni. Nakon što njegova jedinica i izabranik srca, majstor za grobnice, umru istovremeno poput likova antičke tragedije, nastupa konačna Nenekova životna predaja i započinje novo doba vladavine zlih susjeda.
 
Pisac kojem smeta «antipodna pozicija» u domaćoj književnosti i šikaniranje literature s nacionalnim obilježjima (ma što to bilo) tek je mjestimice aludirao na suvremenost, toliko mjestimice da je s ovim romanom definitivno izostao skandal. «Runolist» je arhaičan roman s očitom prosvjetiteljskom nakanom, na kakav je danas doista gotovo nemoguće naići. Araličin svjetonazor, koji se mora spomenuti jer se na njemu i gradi temeljna potreba pripovijedanja i vlastita poetika, eksplicitno je izrečen u Nenekovom monologu u kojem kaže kako su ga zvali «ognjištarem», a njegov um «umom ispod peke» («kao što to čine neki u jednoj poznatoj kneževini», bit će sitna aluzivna digresija).

Neneku je «strano sve ono što se ne nalazi ispisano u propisu ispisanu plamenom vatre s ognjišta», a tako je i s piscem Aralicom. Roman je tek sredstvo, nimalo autonomna građevina, za prenošenje propisa s ognjišta, pri čemu je sve ostalo što se tiče njegove strukture posve nebitno. Rečenice škripe, fabula je odmah razotkrivena, likovi govore kao glasnogovornici teza, žanrovi se brkaju, no važno je naići na poruku.
 
Najpreciznije je reći kako je Aralica u svojoj novoj fazi romane pretvorio u okvire za propovijed, baš kako i valja u 18.st.!   


( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –