Ivan Herceg : Nepravilnosti
Monodijaloške, ne na način Platonova Sokrata u čijim iznutra vođenim pseudodijalozima stanuju totalitarni tonovi prividnog dijaloškog strpljenja, nego na način znatiželjnika koji u osobnom pjesničkom izričaju, kao i u pjesničkom jeziku uopće, nastoji tematizirati nemogućnost (raz)otkrivanja ispodpovršinskih stvari, pjesme Ivana Hercega iluminiraju suvremene oblike obraćanja jeziku od prije.
Pod jezikom od prije ovdje mislim na jezik prije takozvanog lingvističkog zaokreta: na vremena kada je ono što zbunjuje u “kući bitka” Martina Heideggera bilo ono neizrecivo; kada su u riječima (još) stanovale stvari - stvari koje su jezikom, preciznije kroz jezik, željele ispričati tajnu. Tajna o kojoj je ovdje riječ, izvanjezična je, točnije, pred-jezična. Jezik je njoj drugotnost, potrebna kolateralna korist sveukupnosti iskustva svijeta, sustav koji maskira i demaskira, malo nomenklatura, malo medij, uglavnom put kojim (ili prolaz kroz kojega) putuju riječi-ideje.
Osobna poetika Ivana Hercega na tragu je onih poetika koje se obraćaju svijetu punom znakova. Plašt znakova koji je prikrivao svijet na kakvoga kada piše o riječima i stvarima misli Michel Foucault, osim tajne koju je skrivao, zainteresiranim “delfskim roniocima” nudio je kombinacije za otključavanje zaporki, mogućnosti dešifriranja.
Mi koji o tome svijetu doznajemo od povjesničara kulture, poput Nietzschea, Foucaulta, Carla Ginzburga, živimo u svijetu u kojemu nam je najprije rečeno da je jezik arbitrarni sustav koji sa samim stvarima i nema neke izravne veze, a potom, sve nakon kumulativnog učinka primijenjene filozofije guru-tzunamija Derride od Baltimoorea, uz šutnju o Saussureu i buku o Levi Straussu, bijasmo obaviješteni kako se označitelj odlijepio od označenoga i kako ga eto tamo gdje, kako kažu, slobodan pluta. Takvima nam je teško zamisliti vrijeme u kojemu je jezik bio sastavni dio svijeta, u svijet postavljen, ne još usustavljen – postavljen tako i tamo da ili skriva ili otkriva misterij “stvarnoga” svijeta.
I upravo radi tih nostalgičnih retro-lingvističkih rasutih i singularnih nastojanja da se vratimo u prošlost jezika, vrijedno je u ruke uzeti ovu Hercegovu knjigu u kojoj jezik zna da skriva tajnu, da u njemu stanuju stvari, da bi ih bilo lijepo dešifrirati i posjetiti malo tu slovnu kuću bitka, ali kako – kako to i čime učiniti u jeziku (osim samim jezikom) koji kad god zine – laže!
Kako neće lagati jezik, kada lažu sama slova? “Nestajanje” nam govori o svemiru u kojemu “razum se suočava s nevjerom slova / sa savršenom slikom nestajanja / neprekinutim putovanjem iz sebe / koje može zaustaviti samo Bog.” Uvijek kada je Boga (barem u riječi) stvari postoje intrinzično: nekako kao ideje u Platona, pret-postavljene svijetu i jeziku.
Kad je tako tajna je Tajna i nije na nama da joj se obraćamo. Ali ta želja za razotkrivanjem o kojoj i kod Platona progovara Sokrat postoji “negdje između”; u međusvijetu u kojemu osnovnu tenziju egzistencijalne frustriranosti čini međuigra Hermesa u posjedu znakova i Obliviona u posjedu mehanizma za brisanje podataka: “iza nemogućnosti, gdje sve je istina / i čeka naše znakove./ Zaborav.”
Sastavljena od varljivih slova koje čine riječi (od kojih je sastavljen jezik), imena o kojima piše Herceg su neizreciva, stvari nestaju ili se skrivaju, do njih se ili dopire slutnjom ili se rezignacijom prepoznaje njihova, uvijek od nas jednako udaljena “Daljina”; Daljina kao ime: prepoznatljivo i neizrecivo u isto vrijeme. Zašto monodijaloške: zato jer lirski motivi Ivana Hercega uvijek lutaju u paru i režu napetu tišinu razgovora između nje i njega gotovo u svakom stihu u kojemu su i on i ona sami i u kojima neki govor i nema previše smisla, jer, ušutkat će ga neistina slova.
Ali, tu su i dalje i on i ona: i njihova ljubav kao jamstvo da će oboje nadtrajati neistinitost svijeta. Oni su tu, jer, kako kaže pjesnik: “ljubav ublažava neistinu slova, oduzima im moć / i kada ih vidimo i kada ih ne vidimo, / konačnima u meni, beskonačnima u tebi.”
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )