Ivan Lovrenović : U sjeni fantoma
Za Balkan se „oduvijek zna“ da proizvodi mnogo povijesti. Naravno, tvrdi to nonšalantno ista ona kolonijalna svijest koja je gusarenjem, lopovlukom svih vrsta, pokretanjem ratova, tlačenjem i prodajom ljudi stekla nemjerljiva bogatstva, potom se licemjerno kajala, da bi na kraju i to kajanje proglasila tiranijom nad vlastitom savješću, opravdavajući se zlobnom menzurom kao elegantnom mjerom samookrivljavanja preko koje se ne treba i ne smije ići. Dakle: kajali smo se, pokajali temeljito i višekratno i sad je tome kraj, dosta nam je, iskupili smo se zauvijek pred poviješću, za razliku od drugih prvi smo primijetili svoje mane i osudili vlastite krivice. Ipak, quod licet Iovi, non licet bovi. Nema svatko pravo odustati od kajanja, priznanjem krivice zaključiti pakt sa svojom savješću, osloboditi se tereta grijeha. Netko je osuđen na povijest!
Kada razmišljamo o umalo histeričnoj hiperprodukciji historije, našlo bi se podosta balkanskih zemalja bremenitih prljavom prošlošću, balkanskih prvenstveno u očima onih što su na ovaj prostor imaginarnog zla i stvarne prošlosti naselili kompenzacije vlastitih okrvavljenih ruku, ali čini se da nigdje ona nije toliko složena, zamršena, iracionalna kao u bosanskim bespućima punima mržnje, obilnima strahom i sramežljivima ljubavlju. Puno povijesti, puno pripovijesti! Nije stoga čudo da toliko dobrih pripovjedača u svim inačicama krvnih zrnaca dolazi upravo iz tamna vilajeta ispunjena granicama među ljudima, kvartovima, naseljima, krajevima, granicama oštrim kakve mogu podizati samo najbliži susjedi. Komšije, ako vam je draže. Srećom, nađe se i onih koji imaju snage, bez obzira na cijenu, granice prekoračiti. Doduše, međe su sagrađene mramorom ljudske iracionalnosti i stoga se tako žilavo opiru vlastitom raščinjanju.
Veliki europski roman
U sjeni fantoma
Glavni junak Lovrenovićeva romana "U sjeni fantoma" pokušao je živjeti kao da tih međa nema. Doduše, većina likova u ovome sadržajno slojevitu, konstrukcijski polifonu i stilski besprijekornu djelu pokušalo ih je zanemariti da bi se na kraju pokazalo kako su one oko nas i u nama i usuprot našoj volji. I to upravo one i onakve kakve smo najmanje željeli. Stoga je jedini mogući način borbe s njima suočavanje. Dakle, suočavanje s prošlošću za koju nismo odgovorni, pričem to ne znači da ona nije naša.
Nije čudo da toliko dobrih pripovjedača u svim inačicama krvnih zrnaca dolazi upravo iz tamna vilajeta ispunjena granicama među ljudima, kvartovima, naseljima, krajevima, granicama oštrim kakve mogu podizati samo najbliži susjedi. Komšije, ako vam je draže.
Sve su to momenti koji od Lovrenovićeva djela čine veliki europski roman. Europski onoliko koliko nije europski. Bacimo, naime, letimičan pogled na načine kako se Europa suočavala sa sobom samom. Dva su primjera eklatantna. Francuski predsjednik Mitterand uredno je opravdavao implicitnu podršku velikosrpskoj agresiji devedesetih godišta minula stoljeća predivno simplificiranom fabrikacijom po kojoj su Srbi u Drugome svjetskom ratu bili na strani antifašizma, a Hrvati fašisti. Činjenicu da su potonji, sukladno vlastitu ukupnom broju dali proporcionalno daleko više antifašističkih boraca nego Francuzi preskočio je istom onom elegancijom kojom je „zanemario“ vlastito sudioništvo u kolaboracionističkom višijevskom režimu. Starom se maršalu sudilo, Mitterand je postao socijalist. Štoviše, moralna uspravnica! Usput, dok su Hrvati skupa s ostalim narodima krvarili po neretvama i sutjeskama, a Hrvat Tito ranjen u neposrednim borbama u kojima je pokošen Crnogorac Kovačević, njihov se general De Gaulle protivu Nijemaca ustrajno i hrabro sav rat borio iz Londona. Alo, alo!
Drugi je primjer beskompromisno pero kojim je Günter Grass poslijeratnu Njemačku šibao bez milosti. Doduše, Njemačka je to i zaslužila, ali se ispostavilo da je njen moralni sudac i sam u mladosti bio dijelom Waffen-SS bratstva. Nitko ga nije tjerao, pristupio je dragovoljno, a na kraju je i od vlastita priznanja izvukao moralne dividende – ah kako je plemenito priznati. Našao je stari meštar umjesto istinskog pokajanja čak i nježno opravdanje za simpatično vjetrogonjasta klinca koji mladalački romantično željan avanture pristupa borbenim postrojbama nacista – bilo mu je dosadno, uz učmala oca nije imao šanse osjetiti čak ni edipalnu zavist pa je to htio kompenzirati hamletovski objašnjavajući kralju povijesti da se protagonisti, među kojima i on, samo malo šale i usput se ubijaju u šali. Odnosno – ubijaju. Literarno vješto, prezentacijski efektno i moralno bijedno.
Lovrenović nikada nije bio moralna uspravnica i bio je upravo to u mjeri u kojoj je to izbjegavao biti. Za razliku od njemačkog nobelovca on vlastiti moralni kapital ne gradi na lukavoj šutnji i naknadnom lukrativnom obratu. On samo priča svoju priču koja ga je, slijedimo li nadnevke etapa nastajanja njegova romana, pratila, opsjedala i mučila punih četrdeset godina. Četiri desetljeća kao pisca i čitav život kao čovjeka. Jer, riječ je očito o autobiografskom djelu. I taj životopis vraća ga ishodištu geopolitičke realnosti kao izvoru sebstva fokusiranu spoznajom kao premisom i ključnim pitanjem kao ne tek retoričkom konkluzijom: „čovjekovo zlo je historija, njezino prvo ime je rat, drugo narod; kako u njoj sačuvati dušu?“. I dok je u slučaju Edwarda Saida nepripadanje prokletstvo umanjeno mjerom prihvaćanja vlastita usuda, dotle je pripadanje usud Lovrenovićev, nametnut, otrpljen na filozofski način, kao šegedinovski život od koga se ne može pobjeći.
Josip Jablanović, romanopiščev alter ego jest egzistencijalistički junak, ali ne kamijevski ravnodušan i otuđen. On se bori protivu otuđenja, točnije govoreći oduzimanja života, on je u potrazi za razlozima svega što mu se od rođenja događa i ta potraga sučeljuje ga s fantomima prošlosti, u prvom redu ocem koga nikada nije imao, ali ga je, kao i svaki fantom uporno sve vrijeme pratio. Ta materijalno utvarna i egzistencijalno vrlo realna osobnost, Ivan Jablanović, ni po čem zagrižen, pristojan, intelektualac, korektan građanin Kraljevine Jugoslavije i Nezavisne Države Hrvatske svojim je karakterom koji ne poznaje neposluh pa ni propitivanje odredbi i poziva države osuđene na propast osudio i sebe i svoje na krivicu bez krivice.
Jednako službouljudan u kraljevskoj satrapiji kao i u endehazijskoj klaonici dopustio je povijesti da upravlja njegovim životom, očito ni na čas ne razmišljajući o posljedicama građanske poslušnosti. Umjesto opreza izabrao je neopterećen oslon na tlapnje ustaške vlasti o taktičkom povlačenju i skorom povratku u Zagreb. A bio je svibanj 1945., doba u kom je i najnaivnijima trebalo biti sve jasno. No, on je bio tipično hrvatski apolitičan, ne shvaćajući koliko je nesvrstavanje potencijalno pogubno u vremenima kada ne odabrati stranu znači izložiti se brisanom prostoru. Da je Jablanović senior bio uvjereni ustaša možda bi se izvukao kakvom argentinskom odstupnicom. Da je bio partizan, marširao bi uz pobjednike. Doduše, u oba je slučaja mogao izgubiti glavu, ali barem ne bi nestao u pustopoljinama povijesti kao još jedna brojka u statistici hrvatskoga besmislena žrtvoslovlja. Odnosno, još jedna nezavršena priča.
Josip Jablanović, romanopiščev alter ego jest egzistencijalistički junak, ali ne kamijevski ravnodušan i otuđen. On se bori protivu otuđenja, točnije govoreći oduzimanja života, on je u potrazi za razlozima svega što mu se od rođenja događa i ta potraga sučeljuje ga s fantomima prošlosti, u prvom redu ocem koga nikada nije imao, ali ga je, kao i svaki fantom uporno sve vrijeme pratio.
Spretnom kombinacijom pripovjednih perspektiva Lovrenović rekonstruira povijesnu putanju jedne obitelji, izbjegavajući dociranje, ali ne zaobilazeći etički diktirana pitanja. U središtu svega je nesretni blajburški kompleks, pričem pisac ne zaobilazi ni jadovne priče onih što su bili žrtvom nekih od potonjih žrtava križnih putova. Ne zaobilazi ni krvopije koji su bili dovoljno lukavi promijeniti odoru i tako spasiti glavu. Najvažnije od svega, ne zaobilazi pitanje odgovornosti. Kako bivših četnika koji su postali partizani, tako ni ustaša koji nikada nisu postali bivši, povukavši za sobom u smrt hrpu nevinih ljudi. Sudbina preživjelih, kao što je Josipova mati, junačka ženica koja šutnjom i zamuklom patnjom uspijeva izvesti na put svoga sina, gotovo da i nije bila lakša. Jedine svijetle točke su ljudi i njihova snaga da premoste granice – jednom je to hrabri Hrvat koji u Drugome svjetskom ratu spašava srpske glave, drugi put odvažna Srpkinja koja u socijalizmu odbija optužbe protivu svoje nedužne hrvatske kolegice.
Tragičnu kompleksnost čovječnosti dostojne čovjeka Lovrenović zna majstorski ocrtati u svega nekoliko riječi: „Vjeru je zamijenila vedra skepsa, udomaćilo se lako mirenje s gubitkom, a ostala je sklonost i potreba za duhovnim. Ostala je i zakleta vjernost svijetu iz kojega je niknuo, i sretna i fatalna.“ Taj svijet, obremenjen prošlošću, uvijek iznova vraća noćne more. Jednom je to dramatičan povratak oca u snu, progonjena i u sanjanju, stigmatizirana i pretvorena u simboličan izvor strepnje, drugi je put u samom finalu romana fantazmagorija o majci na kraju života sročena stilski toliko savršeno da nas podsjeća kako je najzahtjevnije majstorstvo jednostavno opisati složena previranja čovjekove nutarnjosti. Zadnje rečenice romana očituju nemilosrdnu svenazočnost povijesti koja, oduzimajući „fantomu“ drugi zaglavnjak biografije, osuđuje one obilježene njegovom sveprisutnom nazočnošću na njegovu tvrdoglavu neprolaznost.
Dubok je bunar prošlosti
Kao i svaka autobiografski nadahnuta proza, i ovo djelo mjestimice vibrira na rubu privatne apartnosti, mada je uvijek dovoljno objektiviziralo pojedinost, uzdižući je u pripovjednu paradigmu. Ono također nepristrano prikazuje kolektivnu stigmu zbog zablude nekolicine krvožednih „domoljuba“ koji u toj istoj domovini nikada nisu uživali značajniju podršku. Bilo političkom apatijom, bilo mudrom distancom kakvu iskazuje briljantan lik tipično bosanskog franjevca ljetopisca, bilo masovnim odlaskom u šumu, o čemu ovdje nema značajnijih svjedočanstava, većina je hrvatskoga naroda jasno pokazala što misli o crnokošuljašima. Zato je dragocjeno Lovrenovićevo suočavanje s nama i sa sobom. Dragocjeno jer je objektivno. Također i zato jer je pisano umješno.
Ono, međutim, neizravno, podsjeća na problem kolektivne stigmatizacije, uspješne onoliko koliko se damo uhvatiti u dvostruku zamku: onih malobrojnih ali vrlo bučnih koji bi čitav hrvatski narod htjeli sa sobom smjestiti u jednu veliku blajburšku kolonu i onih njihovih kolaboranata koji jedva čekaju dokaze o naravnoj genocidnosti čitava naroda, zaboravljajući pritom da je, za razliku od njihove, hrvatska politička praksa rijetko povijesno posezala za krvavim ustancima. Eventualno u trenutcima kada je crnokošuljaše trebalo spriječiti u daljnjem prolivanju krvi.
Dubok je bunar prošlosti, rekao bi Thomas Mann. Na nama je da iz njega izvučemo ono istinito i dobro. Za logore i križne putove neka odgovaraju krivci. Nama čiji su se predci borili protivu zla, preostaje ne dopustiti pomiješati im kosti s nedostojnima.
U sjeni fantoma
- Bodoni 06/2023.
- 256 str., tvrdi uvez + zaštitna kutija
- ISBN 9789538398254
Lovrenović je vrhunski majstor pera kad je riječ o književnim, ali i esejističkim, publicističkim i putopisnim tekstovima. Roman 'U sjeni fantoma' pravi je intelektualni užitak i spada u grupu najvećih književnih ostvarenja na južnoslavenskom jezičnom području. Takvi romani ne mogu ni nastati odjedanput, nego nastaju desetljećima, i kako i sam autor zaključuje, ostaju nedovršeni. (Drago Bojić)