Ivan Lovrenović dobitnik Nagrade Ksaver Šandor Gjalski za 2023.
Prosudbeno povjerenstvo u sastavu Ludwig Bauer (predsjednik), Sofija Keča, Ingrid Lončar, Ivica Matičević i Antun Pavešković odlučilo je da se Nagrada Ksaver Šandor Gjalski za 2023. dodijeli Ivanu Lovrenoviću za roman "U sjeni fantoma" (Bodoni, Zagreb, 2023.)
Za Nagradu je prijavljeno 56 knjiga, a u uži izbor ušli su:
- Marko Gregur: "Šalaporte"
- Ivan Lovrenović: "U sjeni fantoma"
- Jurica Pavičić: "Mater Dolorosa"
- Robert Perišić: "Brod za Issu"
- Sibila Petlevski: "Točka poraza"
- Ivica Prtenjača: "Kino Sloga"
- Marina Šur Puhlovski: "Virus, potres, brak"
Obrazloženje Prosudbenog povjerenstva
U sjeni fantoma
Ivan Lovrenović iznosi pred nas emotivnu analizu vlastitog porobljenog srca, svoju privatnu „oštećenu popudbinu“, autobiografski zapis u formi romana koji razbacane obiteljske grane pokušava povezati u čvrst snop sjećanja i odgovora o sudbini njegova oca, ali i o svojoj vlastitoj - pokazat će se - toliko ovisnoj o onome kojeg nikad nije upoznao, a kojeg poznaje tek površno, posredno preko različitih izvora, pa i vlastitih cjeloživotnih noćnih mora u kojima je protagonist upravo on: otac nepoznanica i fantom u čijoj sjeni autor živi cijeli život.
Autor, „baštinik uspomena“, „vlasnik uspomena“, „vlasnik živih slika“, „onaj koji bilježi“, kako sam sebe naziva u predmetnoj prozi, jedan je od onih koji nije mogao ništa određeno misliti o ocu, jer ga nikada nije ni upoznao, jer o njemu posjeduje tek nekoliko posrednih izvora i mnoštvo zamišljenih priča. Svatko ima pravo na vlastitu priču, pa tako i na priču o vlastitome ocu, možda o njemu ponajprije ako je upravo on ona točka sabiranja obiteljske povijesti (historija kao storija) i ako nas ta i takva točka bolno pogađa, prati i stišće cijeli život, ne da nam mirno disati i spavati, ako je trauma bez kraja...
Lovrenovićeva se priča-trauma odmotava u kompozicijski vijugavim meandrima, ne predočava se pravocrtno, iako se pokušava održati neki vid kronološke susljednosti. To znači da raspletanje priče ovisi o autorski probranim opisima iz različitih izvora: iz župske kronike lokalnog fratra Anđela Jablanovića o događajima u V. (Varcaru, zapravo Mrkonjić-Gradu u kojem je Lovrenović pod nadzorom djeda i bake pohađao osnovnu školu i odakle su mu bili majka i otac), iz malog broja sačuvanih fotografija i dokumenata o majci, ocu i bratu odnosno iz usmene predaje o ocu, mnoštva usputnih spominjanja događaja iz zajedničkog života oca i majke te naposljetku iz onih slojeva sjećanja na rane dane djetinjstva i mladosti koje autor naziva žive slike, „razderane hrpe pamćenja“ što se povremeno javljaju i nestaju, pa onda opet asocijativno izrone u nekom obliku, bilo na javi, bilo u snu... kao da su stvarne, a onda opet potonu i vrebaju iz nedogleda…
U zapisima je sam Lovrenović imenovan kao Josip Jablanović, otac je Ivan Jablanović (kojemu je ljetopisac fra Anđeo stric), majka M. Jablanović u tekstu se isključivo spominje kao „majka“, a tu je i Josipov rano preminuli stariji brat D. Jablanović. Kao što je zbiljnom autoru Lovrenoviću bilo važno da zapisi dobiju vanjsku ljusku romana, neku vrstu fiktivne distanciranosti spram konkretne građe i vlastitih objektivnih spoznaja - tako je bilo važno u konstrukciji romanesknog svijeta da nam priču kazuje ne sam Lovrenović, nego sveznajući pripovjedač koji na način pseudokroničara bilježi rast i rasap jedne hrvatske obitelji iz Bosne. Taj je pripovjedač dosljedno usvojio formule opisnog sveznalaštva koje podsjećaju na izvještajni slog u kakvom filmskom žurnalu u crno-bijeloj tehnici. To je kroničarski štimung koji čini da opise doživljavamo kao da su oduvijek tu, zabilježeni puno prije u nekom reportažnom slogu, samo ih sada treba posredovati radoznalom oku i uhu.
O svome ocu Lovrenović nije nikada prestao razmišljati, autobiografski zapisi nastajali su dulji niz godina i sada su konačno dobili svoj ukoričeni izgled. Za nas čitatelje to je završena priča i zgotovljen tekst koji ima svoj početak, sredinu i kraj, ali za samoga autora to nikada neće biti završena priča, jer se misli i snovi o zagonetkama i fantomima ne mogu i neće zaustaviti. Pored stalne opterećenosti i trpljenja koju je svome sinu zabaštinio mirni i vlastima odani građanin Ivan Jablanović, ne može se ne primijetiti i Josipova doza čežnje i velike ljubavi spram nestaloga oca. Jer koliko voli majku, koja cijeli život do svoga zadnjega dana, poput svoga sina stoički podnosi teret muževljeve/očeve nepoznate sudbine, autor podjednako ljubi i svoga oca, pa ih tako nekako zajedno i vidi, kao da će nakon majčine smrti konačno pronaći jedno drugo u nekom boljem svijetu.
Trpni i blagi lik majke duboko je utisnut u autorov život i njegov emotivni i psihološki habitus. Za majku i preživjelog sina koji ju je pokopao na sarajevskom groblju, nema veće ljubavi od one koju su mogli pružiti jedno drugome nakon teških ratnih i poratnih gubitaka, a još više za nizanja nevolja koje su kao baštinici Ivanove sudbine - trajno označeni za bivšega režima - hrabro podnosili. Ovo je velika i važna knjiga o ranjenim i dobrim ljudima koji su izdržali.
U ime Prosudbenog povjerenstva
dr. sc. Ivica Matičević, član Povjerenstva
U sjeni fantoma
- Bodoni 06/2023.
- 256 str., tvrdi uvez + zaštitna kutija
- ISBN 9789538398254
Lovrenović je vrhunski majstor pera kad je riječ o književnim, ali i esejističkim, publicističkim i putopisnim tekstovima. Roman 'U sjeni fantoma' pravi je intelektualni užitak i spada u grupu najvećih književnih ostvarenja na južnoslavenskom jezičnom području. Takvi romani ne mogu ni nastati odjedanput, nego nastaju desetljećima, i kako i sam autor zaključuje, ostaju nedovršeni. (Drago Bojić)