Ivan Sršen : Harmatan

Sasvim se slučajno našavši na promociji „Harmatana" koja se odvila 23. siječnja ove godine svojim sam se očima i ušima uvjerio u nepredviđeni, ali i nekontrolirani kaos koji se dogodi kad se na jednom mjestu sakupe neartikulirani urednik, nepredvidljiva i, eufemistički rečeno, polemički raspoložena Daša Drndić, i ostali sudionici, imenom Ðurđa Knežević, kritičarka, i sâm autor, Ivan Sršen.

Premda su dva kratka novinska teksta koja si lijepo komplimentiraju popratila taj književni mini-event, jedan u Jutarnjem listu, i jedan na T-Portalu, možda ipak treba napomenuti da je ključan trenutak u svemu tomu bio onaj intervencije Nade Gašić iz publike, jer ona je reagirala na nepravdu, opću neugodu i (pre)kritičku i (pre)jednostranu postavljenost svih prisutnih predstavljača. Dok smatram da je napadati knjigu na promociji sasvim legitimno, premda neortodoksno, isto tako mislim kako je urednik onda taj koji treba biti sposoban braniti i objasniti svoj odabir teksta, što se ovdje nije dogodilo, ili ako možda bolje zvuči - to uredniku jednostavno nije uspjelo.

 
Urnebes s promocije je minuo, neobični vjetrovi prestali su puhati, i na kraju je ostala samo knjiga, roman prvijenac neobična naslova "Harmatan" koji označava suh i topao saharski vjetar.

Prvotna je scena uvođenje Uhunome Ahano, mlade nigerijske emigrantice, u njemački zatvor policijskim transportnim vozilom. Posljednja je ona njenog odvođenja, dok je od slobode dijele tanka metalna vrata. Između je 170 stranica koje se odvijaju unutar zidina kaznionice Bad-Hallbach, na ženskom odjelu (postoji li muški nije naznačeno).

Dakle, ovo je roman koji je izrazito vezan uz ono žensko, uz sudbine ženskog spola, ali one malo drugačije, dvostruko izmještene: prvo - svojim geografskim podrijetlom, drugo - jer se događaju u zatvoru, a iznutra su uvidi u trenutno funkcioniranje vanjskog svijeta jako ograničeni. Radnja se tamo ne odvija zbog nekog stvarnog ili groznog zločina, već zbog toga što neki na silu žele doseći bolji život, i jer im legalni načini jednostavno nisu dostupni.

Harmatan se tako pojavio nakon Periševih "Mučenica", zbirke priča u kojoj je autor jasno izrekao svoj stav da će žene uvijek biti mučenice, uvijek su bile i uvijek će biti diskriminirane u cijelom nizu životnih sfera. Periš se ne slaže u potpunosti s imperativom literarnosti, jer je želio napisati knjigu s porukom, no kod njega nedostatak suptilnosti ponekad jako smeta, premda se radi o jako zanimljivoj zbirci.

Sršen pak neće inzistirati na nasilnom razumijevanju materije, neće mahati obrednim obrezivanjima ženskih spolnih organa u određenim afričkim državama kao signalom da nam treba biti odjednom teško iznutra, i neće naricati o problemima traffickinga i dovođenju otetih ljudskih robova u Njemačku u svrhu zarade na spolnom odnosu, gdje je prostitucija deklarativno - legalna.

On će to spomenuti, ali će primarno ispričati priču o vremenu nakon egzodusa protagonistice iz matične zemlje Nigerije, kad je već Uhunoma stigla u Njemačku, i prikazati tamošnje demokratsko društvo u kojem se događaju sasvim nepodnošljive stvari: svećenici opijeni moći iživljavaju se nad zatvorenicama, službenicima zatvora više se ne diže puls kada svjedoče tuđoj muci, a notorne i neprovjerene laži i lažno optuživanje vrsta su manipulacije kako bi se dobilo ono što se želi.

Sršen je tu očigledno želio progovoriti o stvarima o kojima smatra da na njih treba obratiti pozornost, ali da budem sasvim iskren, taj je dio nekako pao u drugi plan. Neposredno nakon promocije pitao sam se koliko ova knjiga mora biti loša da bi se toliko napadala, i to već na samom startu.

Nedostaci ove knjige su, ako govorimo o samom tekstu su, recimo stilski. Zapazio sam jedan dio u knjizi u kojoj me bodu protagonističini osjećaji (15): ... jer osjećaš da ti vrijeme izmiče. Ovdje u zatvoru nema tog osjećaja. Tu je Uhunoma bliža onome što je uvijek osjećala kao prirodno. Onom osjećaju kada znaš gdje si, te kako si i zašto ondje dospio. U Europi se taj osjećaj pak vrlo brzo istopi.

Tih osjećaja tu meni ima previše, i premda se može govoriti o namjernoj repetitivnosti jer je ovo izolirani slučaj, mislim da je urednik na ovom mjestu trebao intervenirati.

Kada govorimo o dijalozima, smetali su me pejorativni nazivi i uvrede koje zatvorenice upućuju jedna drugoj (gusko i slične životinje) koje ne pripomažu uvjerljivosti njihovog razgovora, a ni kada svećenik nazove Uhunominu cimericu Nanu "starom babom", a ona njega - "bijedniče". Često se događa da se takvi jezični odabiri učine arhaični, nespretni i neuvjerljivi.

Na razini djela, tekst je također neujednačen. Početak romana je suši, dokumentarističkiji i oprezniji, dok se prema kraju nižu prilično zanimljive epizode iz Uhunominog prijašnjeg, predzatvorskog života. Odnosi među likovima znaju biti rudimentarni, ponekad i nedovoljno motivirani, te autor ponekad uopće ne naglasi neke ključne događaje i tragedije, nego pređe preko njih oslanjajući se na čitateljski senzibilitet premda možda i ne bi (toliko) trebao.

Niz zamjerki dao bi se produžiti, ali istovremeno pobrojavanjem svega što ne valja ne bi se ništa previše postiglo, jer ovaj roman ima i dobrih, ali i jako dobrih strana. Prvenstveno to je originalna i teška tema koja ovog autora postavlja u dobro društvo sa Želimirom Perišem i s Dortom Jagić, koja također u svojem "Malom rječniku biblijskih žena" vrši arheologiju zaboravljenih ženskih sudbina.

Premda neujednačen, "Harmatan" je citatan, može se pohvaliti s nekoliko jako dobrih epizoda (pogotovo dio o Feli Kutiju), a i pruža zanimljive uvide u sraz stare afričke i nametnute europske civilizacije u detaljima kakvi se pružaju iz Uhunominih reminiscencija. Tako će učitelj u afričkoj učionici ipak priznati: Davno prije dolaska našeg gospodina Isusa Krista na Zemlju postojao je Osalogbua. Osalogbua je stvorio sve, iz njega je sve poteklo.

 
Kao i s mnogim knjigama, i ovdje je pitanje kritičarske motivacije i dobronamjernosti / zlonamjernosti kako će gledati na nju prilikom izricanja suda. Za početak, nikako ne treba zaboraviti da se radi o romanesknom prvijencu, i Harmatan kao takav ima i dobrih i loših strana. Očekivao sam, pod utjecajem svih tih vanjskih sila, nešto grozno, ali dobio sam solidan roman koji boluje od početničkih bolesti poput neujednačenosti, jezičnih nespretnosti, mjestimične suhoće teksta, no nikada me nijedna od tih stvari nije toliko zasmetala da bi pretezala nad smionošću odabira teme, unutarnjeg poriva koji s tim ide ruku pod ruku, i mjestimično jako zanimljivog teksta koji ipak pruža nove uvide u ovu afričko-europsku temu.

Možda bi se ovdje dala povesti i rasprava o europocentričnosti Uhunomine perspektive i njenom bjelosvjetskom i inteligentnom prihvaćanju stvari, i prilikom toga se pozvati na afričke autore poput Chinue Achebea, no sve to je bila stvar autorovog odabira.

Dakle, ne smatram da bi "Harmatan" trebalo sasjeći, već dapače preporučam svima da ga pročitaju, pa da prosude sami. To bi možda bilo i najbolje za sve. Ionako se navodno premalo čita hrvatske autore.

Također, bilo bi lijepo da se kritički pristup prepusti kritici (kakva god ona bila), a da se na promociji djela barem urednik, kao selektor odabranog djela, osjeti dovoljno prozvanim da s nekakvim minimumom žara brani svoj izbor - ukoliko već dođe do polemičkog sukoba - a ne da svojim gotovo posprdnim odnosom prema knjizi svoje edicije praktički cijelu stvar lijepo uvede u debakl. Nažalost, premda se polemika na ovom primjeru pokazuje kao dobra i zdrava pogonska snaga na našoj ustajaloj književnoj sceni (jer se autoru zbog nešto medijske pozornosti to srećom nije obilo o glavu), smeta me mjestimično neozbiljan odnos izdavača prema autorima i njihovom radu.

Srećom, i to treba pohvaliti, Sršenov roman ne pati od te bolesti - sindroma preminulog urednika, kao što pate neki nedavno objavljeni tekstovi na kojima se očigledno premalo radilo. Premda ima nekoliko mjesta koje se moglo ispolirati, sveukupno gledano radi se dobro uređenom tekstu s tek nekolicinom tipfelera.

Ivan Sršen: "Harmatan"

Durieux, 2013.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )