Ivan Vidić : Gangabanga
Jedan od najzanimljivijih dramskih pisaca mlađe/srednje generacije (rođen 1966. u Zagrebu), čije su se drame igrale na pozornicama od zagrebačkog ITD-a i HNK-a, do londonskog Gate Theatrea, bez obzira radilo se o novim čitanjima dramske klasike ili obiteljskim dramama, uglavnom je vrlo hrabro zagrizao u hrvatsku zbilju, često vrlo gorkog i neprobavljivog okusa. Stoga i ne čudi kako je njegov transfer u prozu, koji se dogodio romanom «Gangabanga», dakle u prostor gdje Ivan Vidić ponovo počinje kao svojevrstan debitant, itekako povezan s njom, hrvatskom zbiljom. Iako jednim dijelom funkcionira kao žarovska proza, krimić koji prati inicijalnu ideju, pripreme i izvršenje oružane pljačke na veliki trgovački lanac, riječ je samo o «kosturu» uz koje su kasnije vezane druge dionice romana, pa sve skupa prije funkcionira kao pomalo uvrnuta satira iz doba tranzicije ili pak «bajka iz zemlje negativnih salda», kako to pripovjedač na jednom mjestu zapisuje.
Vidićev je glavni junak bivši branitelj koji, na nagovor lokalnih «ljudi iz sjene», snuje revoluciju koja bi prodrmala hrvatski kolonijalistički kapitalizam (predočen funkcioniranjem trgovačkog lanca Bishop Store prepun «poniženih i uvrijeđenih» djelatnika) i histerični konzumerizam hiperboliziran do krajnjih granica u vrijeme predbožićne euforije. Prosinac 2002. oznaka je pripovjednog vremena u kojem teku pripreme za konačnu akciju koja počiva na anarhističkoj i antikorporacijskoj ideji i, dakako, znatnoj zalihi oružja «sačuvanog» iz nedavnog rata. «Pokreni se!» njegova je aktivistička parola, a svoju akciju započinje infiltriranjem u sam centar detektiranog neprijatelja (odnosno njegove metafore), zapošljavanjem u Bishop Storeu.
No, glavni junak «Gangabange» nije tek čovjek akcije, pljačka koju će na koncu izvesti na sam Badnjak ima itekakvu «teorijsku podlogu» eksplicitno iznesenu u romanu. Time se zapravo otvara drugi sloj romana, onaj koji se razaznaje u pravim esejističkim dionicama u kojima se Vidićev junak pozicionira prema nekim ključnim mjestima domaće sadašnjosti i bliže prošlosti. Njegova je pozicija jednim dijelom generacijska («Moja generacija je generacija bolesnih agresivaca iz rata ili pak slabića i ogorčenih ljudi koji su podobijali otkaze po firmama, izgubili se...»), čvrsto pozicionirana prema prošlome desetljeću («Devedesete su bile pakao. Pravi kretenski pakao. Ili raj za kretene.»), s vrlo jasnim i teško ostvarivim osobnim ciljem («Želim imati dušu. Želim nazad svoju dušu»). Anarhističko-revolucionarna potka romana iskazuje se u detektiranju neprijatelja (korporacijski teror, konzumeristička zaraza, marketing kao «parazit rada»), dok se organizirani kriminal kao sredstvo borbe definira kao društvena sila promjene, ali uz svijest kako su i promjene nagore također nekakve promjene.
Roman doista završava planiranom akcijom, nakon koje glavni junak i njegova djevojka odlaze u seosku zabit Dupeslavci, daleko od kapitalističkih mehanizama, a povratak prirodi praćen je i potpunim oslobađanjem od materijalnih dobara, jer su im novac koji su namakli pljačkom, doslovno – pojeli štakori. Ovako «nabrijanu» romanesknu strukturu Vidić cijelo vrijeme «puni» dionicama koje omekšavaju ne samo žanrovsku kriminalističku potku, već i idejnu razinu romana. Njegov se junak tako prepušta stalnim reminiscencijama na prošlost (djetinjstvo, rastavljeni roditelji), koje se posebice dinamiziraju nakon vijesti o očevom samoubojstvu, brojnim refleksijama u kojima se raspon kreće od negativnog stava prema crkvi, političkih nekorektnosti (recimo o Austrijancima), moraliziranja i dr.
U sve je to upletana i ljubavna priča što ju započinje s Marijom, koju upoznaje kao djelatnicu Bishop Storea, da bi kasnije postala njegovom «suradnicom» u akciji. Fabula se potom širi i digresijama u kojima su nositelji drugi likovi, poprilično živopisna galerija hrvatskoga tranzicijskog dna i uglancane površine. Negdje usput, u «Gangabangi» ima mjesta i za poneko literarno poigravanje, pa ćemo između ostaloga tu naći i prikrivenog Vidića dramatičara, maskiranog u «potpunog idiota» čije se «govno od drame» Octopussy (stvarna Vidićeva drama!) upravo postavlja u HNK.
Sve u svemu, Vidićev je ulaz u prozne vode popriličan «cušpajz» raznih diskursa i pripovjednih tehnika, najuspješniji tamo gdje doista funkcionira kao satrira hrvatskog «pušomata», jak u anarhističko-revolucionarnoj ideji koju u akciju provodi glavni junak, koja je istovremeno i ironizirana. No, njegova se kompaktnost gubi u nepotrebnoj digresivnosti i refleksivnosti koja se rasipa ne sve moguće strane i zadobiva jaku moralizatorsku gestu u kojoj glavni junak od čovjeka akcije postaje glasnogovornik ideja. Stilski vrlo korektan i idejno jak, s dramskim osjećajem za dinamiku, roman «Gangabanga» postao je žrtvom neselektivnosti u «štihanju» kartica, što je valjda postupak koji bi trebali proći autor i njegov urednik.
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )