Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Ante Nenadić • 25.08.2021.

Ivana Greguric i Nenad Vertovšek : Filozofija budućeg

Ivana Greguric i Nenad Vertovšek: Filozofija budućeg

Filozofija budućeg Greguric Ivana, Vertovšek Nenad

Ključ nastojanja u pronalasku odgovora na pitanja o tome što će se dogoditi u budućnosti je u shvaćanju temeljnih zakona prirode, ističe Michio Kaku, dodavši kako su ga dvije strasti inspirirale u životu: želja za razumijevanjem svih fizičkih zakona svemira i želja za pogledom u budućnost, a koje su se naposljetku ispostavile kao vrlo komplementarne, pa gotovo i nerazlučive jedna od druge.

Michio Kaku, najpoznatiji kao popularizator znanosti tj. onaj tip znanstvenika među pukom, koji s jedne strane u svojoj liminalnoj ulozi jednako podilazi i jednoj i drugoj strani sveukupnog diskursa fino razdijeljenog po osnovi stručne specijalizacije, a s druge strane zbog svoje uvjetne bezdomnosti  postaje privlačan materijal za medijsko razvlačenje. Kako se kome sviđa, manje je bitno, međutim taj fizičar među filozofima i filozof među fizičarima, kako je kodno imenovan u knjizi „Filozofija budućeg“, svojom izjavom udara snažan temelj za svako promišljanje budućnosti. „Posve je jasno da nije moguće predvidjeti budućnost s potpunom točnošću“ kaže Kaku, pa dodaje: „najbolje što možemo pokušati jest ulaženje u umove znanstvenika koji provode istraživanja na znanstvenim rubovima i pritom osmišljavaju budućnost“, čime je tzv. prolegomena za svaku filozofiju budućnosti zaokružena. Iz navedenog se mogu izvesti dva zaključka: budućnost je usko vezana uz znanost i tehnološki razvoj; neuhvatljiva je poput Kairosova čuperka.

Može li se, naprotiv, budućnost zamišljati izvan tobože lineranog razvoja tehnologije i znanosti i ima li budućnost uopće ljudsko lice pitanja su koja izlaze možda i previše izvan područja interesa znanstvenog rada, stoga nepravedno zanemarena, kao da se izvan umova znanstvenika (valjda Kaku misli na one iz prirodoslovno-tehničke provenijencije) budućnost jednostavno ne događa. Na ta i tomu slična pitanja nastoje dati odgovor Ivana Greguric i Nenad Vertovšek, autori knjige "Filozofija budućeg: Ogledi o neljudskom", u kojoj je sakupljeno devet eseja raznolike tematike i opsega. Svi ti eseji, u većoj ili manjoj mjeri nastupaju pod egidom „mašinske“ budućnosti, koja se u potpunosti ostvaruje u promišljanju utjecaja tehnologije na čovjeka i društvo. Tu nema ništa sporno, jasno, svatko iole priseban danas će budućnost intuitivno izjednačiti s budućnošću tehnologije i neće znatno pogriješiti, osim što će možda nepravedno tehnologiju svesti na raznorazne robote, autonomne sustave i umjetne inteligencije, a budućnost, kraće rečeno, svesti na umjetnost u klasičnom smislu, oponašanja i djelovanja po nadajućim zakonitostima.

Knjiga započinje osvrtom na dvojicu divova filozofije, a kojih drugih nego pajdaša Hegela i Marxa, koji unutar svojih štićenih megametafizičkih sustava nude drukčije ideje o logici razvoja u općem smislu. Prethodno spomenuti znanstveni rad, Sutlićeva je interpretacija Marxove teze, a podrazumijeva oblik rada, koji je zbog razvoja tehnologije i znanosti, ubojica ontologike Hegelove apsolutne ideje, zamijenio rad pojma kao dominantni oblik konceptualizacije i zamišljanja stvarnosti. U biti se radi o racionalno-računsko-znanstvenom mišljenju koje nastoji ovladati stvarima tek da bi sebi osiguralo dodatni materijal za daljnju reprodukciju. Znanstveni rad je prema tome neovisna logika svođenja života i mišljenja na binarni kod, ili broj i račun. U centripetalnoj tehnologici znanstvenog rada, i ljudski bitak je samo sredstvo, materijal ili kotačić na putu prema totalnom postvarenju prirode i svijeta. U takvom stanju čovjekov je bitak od njega otkinut, čovjek se više ne osjeća kao bitno biće u vremenu znanstvene povijesti već se opetovano sprema u ladice označene raznim brojevima (više!) ili drugim klasifikacijskim sustavima (manje!).

Po svojoj osnovi virtualna stvarnost je simulacija druge razine, tehnološki omogućena, za razliku od „prave“ stvarnosti koja je simulacija prve razine, omogućena tijelom tj. osjetilnom percepcijom, a koja je nevjerojatno složen proces kojega bi razumijevanje u potpunosti tek otvorilo pravu mogućnost ontološke neodumice oko stvarnosti. 

Nakon tog hvalevrijednog, iz današnje perspektive i slobodarskog uvoda, kojim se oblikuje okvir unutar kojeg se uopće može zamišljati budućnost čovjeka i društva na postavkama prevladavajućih misaonih paradigmi autori naprasno odustaju od istih i uvode nas u sivu zonu raznoraznih futuroloških oprimjerenja potencijalnih budućih tehnologija. Odjednom smo iz umova tekućih znanstvenika (i drugih ljudi) prebačeni u „umove“ umjetnih „inteligencija“, kiborga, dronova i gadgeta. To dakako jesu proizvodi tehnologike znanstvenog rada koja nesumnjivo svojom nezasitnošću za efikasnošću i gomilanjem materijala nastoji i čovjeka preoblikovati u nešto drukčije, ali se čini da je to nešto ipak mnogo jednostavnije. Pokušati u istu ravan položiti ljudsku inteligenciju s onom umjetnom, a pritom ne mislim na njezin brojčani kvocijent, koji unatoč velikom povjerenju koje uživa, u svoj raznolikosti konteksta ostaje samo kontrolno mrtvo slovo na papiru, čini mi se naivno, kao i pitati se postoji li mogućnost da AI (Artificial Intelligence) ugrozi čovjeka i postupno ga ili iznenadno zamijeni, kada je na internetu potrebno samo malo više prokopati, a da se naiđe na stotine objašnjenja i razloga zašto je to i dalje jednako moguće otprilike kao da se vratimo u okrilje Hegelova rada pojma.

Primjereno bi bilo razmišljati o potencijalu svjesne superinteligencije kada bi uopće znali što svijest jest, ali ne iz današnje, od toga preudaljene perspektive, iz koje umjetna inteligencija izgleda, ne znatno, nego beskonačno inferiornije od ljudske. Ipak, navodom riječi Jeana-Francoisa Lyotarda „ljudsko je ono što misli i pati“, kojima se mišljenje kao esencijalni ljudski događaj uvezuje s cijelim doživljajnim spektrom i opet tek otkriva kao nedohvatljivi Kairosov čuperak za znanstveni rad, autori se pročišćuju od pobrojavanja futuroloških fantazija i ponovno se pozicioniraju na bolji početno zacrtani put rekonceptualizacije budućnosti na osnovi proučavanja povijesti ideja.

Čitatelj je u daljnjem tekstu, uz usputno i korisno upoznavanje s budućnosnim kiber pojmovljem, opet suočen s idejama a la Neuromancer, poput „prebacivanja“ čovjeka na računalo, oliti njegove svijesti u kiberprostor, što je faktički nemoguće ukoliko se složimo s onom da je svijest nerazlučiva od tijela (Lyotard poput pokvarene ploče ponavlja: „ljudsko je ono što misli i pati“). Ono što će se prebaciti, ako u konačnici i bude moguće, nije čovjek nego njegov kvantificirani višak, a pitanje o prividnoj stvarnosti i mogućim teškoćama razlikovanja „prave“ stvarnosti od one virtualne (VR) u stvari je jednako teško kao i staro filozofsko pitanje o identitetu Tezejeva broda. Po svojoj osnovi virtualna stvarnost je simulacija druge razine, tehnološki omogućena, za razliku od „prave“ stvarnosti koja je simulacija prve razine, omogućena tijelom tj. osjetilnom percepcijom, a koja je nevjerojatno složen proces kojega bi razumijevanje u potpunosti tek otvorilo pravu mogućnost ontološke neodumice oko stvarnosti. Sve do toga je samo djelomično izazivanje promjena u percepciji koje po svoj prilici nalikuje zamjeni dijelova Tezejeva broda, bitno istoga, poput neodvojivog amalgama duše (svijesti) i tijela. Identitet ili bitak, kako god ćemo ga zvati, očito je nešto što se događa tek u cjelini koja ne ovisi o dijelovima, pa su stoga i pitanja o tome je li čovjek koji ima umjetni, pa i poboljšani organ (poboljšana leća, snažniji udovi, brža obrada informacija u kiberprostoru) i dalje čovjek bespremetna. Jer bolje, više i jače znači isto, samo bolje, više i jače isto.

Uspjeliji su eseji koji obrađuju temu reprodukcije stvarnosti u trojnom međuodnosu medija, znanosti i tehnologije i ideje o transhumanim bićima kao posljednjem činu stvaralaštva čovjeka. Mora se priznati da nikad neće biti dosta naglašavati u kolikoj mjeri zapravo medijska prezentacija oblikuje našu stvarnost, a u tome ustraju i Vertovšek i Greguric ističući (ne izravno, ali referiranjem) kako shvaćanje prirode odnosa između čovjeka i medija ne smije zastati na promatranju medija kao komunikacijskih proteza i učinkovitih informacijskih platformi. Još je Marshall McLuhan u knjizi „Razumijevanje medija“ intrigantno pisao o odnosu čovjeka i medija, pritom medije uspoređujući s odrazom u jezeru, a čovjeka s Narcisom koji se u njemu naposljetku utapa. Drugi važan aspekt odnosa između čovjeka i medija je unutar njega specifičan oblik koevolucije uvjetovane podjednako ljudskim odabirom sadržaja koji se medijski prenosi i retrogradnim medijskim oblikovanjem ljudske stvarnosti.

Ima li ethos budućnosti ikakve veze s čovjekom, nosi li on ljudsko lice i što učiniti ako nema, nameću se kao glavna pitanje ove zbirke eseja. Ako je metafizici uistinu došao kraj i ako je ona svoje ozbiljenje doživjela u tehnologici znanstvenog rada, zahtjev autora za pronalaskom novog općeg ethosa ili etike ne čini se nerazuman, jer to zaista onda jest svijet u kojem je ljudskost razočarana i spuštena u istu ravan s ostalim fenomenima pod zajedničkom etiketom čiste forme kao pukog materijala.

Nastavno na to, autori nadovezuju ideju o dezintegraciji antropocentrizma (čovjek kao počelo svega, Protagora), ustoličenog izvorišta ideja tijekom većeg dijela povijesti, dok danas, u razdoblju tehnologike znanstvenog rada on ustupa mjesto centrizmu bitka bez supstancijalnog oblika koji prelazi u čistu formu, što se očituje u modernoj umjetnosti, znanosti i tehnologiji. I onda opet u jednom od krajnjih poglavlja spomenutih idejno poticajnih eseja autori pribjegavaju navodu kataloga primjera „moguće znanstvene budućnost čovjeka i svijeta“ koji uključuje ni manje ni više nego brisač za um (zbog toga što je um po sebi još uvijek bliži magiji nego znanosti to je čini mi se moguće i danas), pametno ogledalo koje nam pokazuje kako bismo mogli izgledati u budućnosti, tehnohranu čija je svojstva moguće, uz pomoć nanotehnologije, mijenjati klikom (!?), samopropisivanje liječenja (to već danas svi radimo kod doktora WebMD-a) i opet nekakav uspon strojeva koji će značiti naš pad. Neki od primjera u malom futurološkom katalogu su zanimljivi, to se ne može poreći, ali ne idu u prilog konzistenciji osnovne logike nizanja u tekstu, ili je pak nepotrebno udvajaju.

Ima li ethos budućnosti ikakve veze s čovjekom, nosi li on ljudsko lice i što učiniti ako nema, nameću se kao glavna pitanje ove zbirke eseja. Ako je metafizici uistinu došao kraj i ako je ona svoje ozbiljenje doživjela u tehnologici znanstvenog rada, zahtjev autora za pronalaskom novog općeg ethosa ili etike ne čini se nerazuman, jer to zaista onda jest svijet u kojem je ljudskost razočarana i spuštena u istu ravan s ostalim fenomenima pod zajedničkom etiketom čiste forme kao pukog materijala. Jedna od mogućih alternativa, kako navode Greguric i Vertovšek, radikalni je humanizam, pri čemu ističu ideje Ericha Fromma i Hansa Künga, od kojih prvi zamišlja miroljubivi jedinstveni svijet i slobodne ljude sa zajedničkom sviješću o stvarnosti, a drugi sanja o ekumenskom zbližavanju svih naroda, vjerskih skupina i kultura. Obojica vjeruju da je nužno uspostaviti sveobuhvatnu etiku koja ima pretenziju čak prema univerzalnom načelu. Istina i pravednost su osnovne etičke vrijednosti, nositeljice ljudskosti koju bi se svim silama trebalo zaštiti u obliku univerzalne etike, jer te su karakteristike očito nešto što je istodobno prisutno u najrazličitijim mogućim kulturama, dakle nešto što je univerzalno. Čovjek se treba očuvati kao homo deus, urešen božanskim predikatima i skeptičan prema tehnologičkoj uzurpaciji svoga bitka.

Na tom tragu su i Vertovšek i Greguric u završnom eseju u kojem nastoje skicirati nešto što bi bila kiborgoetika ili bioetika, kao predstraža, apologetika života i ljudskosti pred nadirućim znanstvenim radom. Ipak, mi nismo „ovce čuvali“ s ljudskošću ili ljudskim bitkom, on je uvijek poput onog više puta spomenutog Kairosova čuperka, uvijek nam izmiče, samo je obris u božanskim predikatima (istina, pravednost, tolerancija, dobrota, duh, jezik itd.) i kao takav je podložan manipulaciji koja u današnjoj tehnologici od njega može učiniti nešto savršenije, može ga u tradicionalnom smislu, onom koji realistički gleda na njega (kao da zaista postoji), osamostaliti i tek nam potvrditi da od njega razlučeni dijelovi, sami po sebi, usavršeni (bestjelesnost i sveprisutnost u medijskoj kuminikaciji), nemaju smisla. Tek ih čovjek koji misli i pati uvezuje u etiku, onu filozofsku disciplinu koja opisuje i shvaća moral. Umjesto držanja one Kakuove o ulaženju u um avangardnih znanstvenika, s dodatkom svih ostalih slobodnih i neslobodnih ljudi, Greguric i Vertovšek čini mi se počesto vire u um iluzornog neljudskog. Ethos će uvijek imati ljudsko, u budućnosti možda i suviše ljudsko lice, kristalno jasno određeno, ali nebitno.

Uz izuzetke spomenutih pobrojavanja futuroloških vizija u ovoj maloj knjižici ima biserja. Stelarc, konceptualni umjetnik koji eto baš eksperimentira u hibridizaciji ljudskog tijela i tehnologije, u umetnutnom intervjuu na samom kraju knjige kaže: „možda biti ljudsko biće znači da više uopće ne trebamo biti ljudska bića“ i u biti dobro sažima što ljudskost uopće jest. Biti ljudsko biće oduvijek je značilo imati slobodu odabira onoga što označava ljudskost, a čiji je odraz upravo lice te slobode. Ako je to točno, opasnost se krije u i dalje antropogenom (od čovjeka nastalom), suviše krutom, jednostranom, određenju onoga što je čovjek, kojim bi se lako manipuliralo. Bez obzira na sve, tehnologija nije odvojiva od čovjeka, ona je dio njega još od, uzmimo tako, prvog primitivnog oruđa u rukama Homo habilisa. Tehnika (prvo oruđe, kotač, stroj, umjetna inteligencija...) u sebi uvijek sadrži neki aspekt ljudskosti u obliku njezine funkcije, i onda kada ne bude čovjeka ona će još mnogo vremena o njemu tiho govoriti, samo ne treba dopustiti, na što upozoravaju i autori ove knjige, da ona do tada bude jedina koja govori, da nam drži monolog. Bilo bi preuzetno smatrati da čovjek može stvoriti išta neljudsko.

Ivana Greguric Nenad Vertovšek

Filozofija budućeg : Ogledi o neljudskom

  • Jesenski i Turk 06/2021.
  • 168 str., meki uvez
  • ISBN 9789532229103
  • Cijena 120.00 kn

Može li se budućnost zamišljati izvan tobože lineranog razvoja tehnologije i znanosti i ima li budućnost uopće ljudsko lice? Na ta i tomu slična pitanja nastoji dati odgovor knjiga 'Filozofija budućeg: Ogledi o neljudskom', u kojoj je sakupljeno devet eseja raznolike tematike i opsega. Svi ti eseji, u većoj ili manjoj mjeri nastupaju pod egidom 'mašinske' budućnosti, koja se u potpunosti ostvaruje u promišljanju utjecaja tehnologije na čovjeka i društvo.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –