Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Ante Nenadić • 29.12.2021.

Jean Améry : O starenju

Jean Améry: O starenju

Dok ga ima čovjek će raspisivati proturječje između života i smrti. Ali, kao što to obično biva s proturječjima, na kraju sveg tog raspisivanja, u vremenima umnog zamora koji se javi uvijek negdje na rubovima mogućnosti jezika, nekako se uvijek ispostavi da proturječje nije tako proturječno kako se mislilo. Prije da se radi o nekakvoj simbiozi izvan koje ni jedan ni drugi pol proturječnosti ne opstaju kao smislene kategorije. Živjeti bez smrti i umrijeti bez života ne znači ništa jer se značenje onog prvog uvijek potvrđuje prisutnošću onog drugog i obratno. Značenje i značaj su u razlici, negdje između, u međuprostoru.

Proturječje koje Jean Améry u zbirci eseja "O starenju: Revolt i rezignacija" (prevela Helen Sinković) nastoji raspisati pak nema ništa s tom metafizičkom neobazrivošću, pa niti s optimističnim sistematiziranjem općeg iskustva. Njegovo proturječje nije proturječje značenja nego proturječje bivanja u obliku paradoksa koji je ljudska egzistencija, život koji je od početka obavijen smrću kao njegovom negacijom u neminovnom crescendu starenja. Nikakve pouke, nikakve mudrosti i nikakve pripomoći za lakše podnošenje starenja ne daje Améry, ne radi se tu o nikakvoj gerijatriji, čiju vrijednost priznaje, ali i njenu krajnju nemoć, tema je čovjek koji stari u odnosu prema vremenu, vlastitom tijelu, društvu, kulturi i smrti uopće.

O starenju Améry Jean

U prvom eseju, osvrćući se na govor o vremenu, ne u svojstvu fizičko-matematičke nego  fenomenološke konceptualizacije, primjećuje u njemu prevlast prostornih metafora. Prostorno jezikovanje o vremenu očituje se ponajviše u frazama koje opisuju potencijalnost mladog čovjeka: „pred njim je vrijeme“, „svijet kao na dlanu“, ali i nostalgiju za proteklim vremenom: „da se vrijeme vrati“. Postavljanjem vremena i svijeta u istu ravan Améry pokazuje kako se vrijeme čovjeku ne nadaje u čistoj kronološkoj pravilnosti, nego kao proživljeno vrijeme/iskustvo svijeta. U takvom odnosu buduće vrijeme je potencijalno iskustvo svijeta, a čovjek koji stari, s malo svijeta i budućeg vremena pred sobom, uranja u sebe, u proživljeno vrijeme/svijet.

To nesuglasje između Ja-vremena, sastavljenog od sjećanja i pomno građenog identiteta unutar društva, i Ja-tijela, u znaku činjenice tjelesnosti i propadanja, čiji se osjećaj budi tek u bolesti i koji ima snagu potpunog obuzimanja, temelj je dvoznačnosti starenja. Pod prisilom svijeta čovjek koji stari zatvara se u sebe. Svijet postaje njegova suprotnost i negacija, pružajući mu se u elementima koji su mu nedostupni, nemogući i teški, za razliku od podatnog svijeta u koji mlad čovjek spremno izbacuje sebe i svoje tijelo. Star čovjek otuđuje se od sebe i postaje si stran po činjenici fizičkog propadanja.

U-ništenje, negaciju sebstva, osim na razini vlastite tjelesnosti, Améry primjećuje i unutar društva, u pogledu drugih. Tu se dotiče problema socijalne dobi, neizravno društveno određene kategorije koja ovisi o onome što jesmo, što smo postigli, što radimo i onome što posjedujemo. Pogled drugih, u društvu koje idolizira mladost, uvijek je usmjeren prema ulozi za koju se očekuje, ako je već stečena, da se ponavlja, čime star čovjek postaje zatočenik svoje prošlosti. Društvo u njemu ne vidi potencijal, u njemu ne vidi novo postajanje ili nekakav mogući temeljiti reset, nego u njemu vidi uvijek već izgrađenu figuru.

Četvrto ništenje ili negacija odvija se na razini sustava kulturnih znakova. Smjena aktualnih znanstvenih i umjetničkih paradigmi i velikih trendy filozofskih sustava uvjetuje negaciju Ja izgrađenog na sjećanjima i aktivnom sudjelovanju u stvaranju i raspoređivanju znakova u tim, kako ih Améry naziva, velikim suprasustavima. Odbijanje novih načina određenja kulturnih pojava i novih, nepoznatih stilova prema Améryju nije nego otuđenje od vremena. Prema tome, čovjek koji stari, u količini u sebi nagomilanih elemenata opće kulture koji su „progresivno“ nadiđeni i zamijenjeni, osjeti ogroman teret koji vremenom zadobiva kvalitetu nepokretnosti.

Postavljanjem vremena i svijeta u istu ravan Améry pokazuje kako se vrijeme čovjeku ne nadaje u čistoj kronološkoj pravilnosti, nego kao proživljeno vrijeme/iskustvo svijeta. U takvom odnosu buduće vrijeme je potencijalno iskustvo svijeta, a čovjek koji stari, s malo svijeta i budućeg vremena pred sobom, uranja u sebe, u proživljeno vrijeme/svijet.

Prema pretpostavljenim suprasustavima možemo se odnositi dvojako. Suprasustavi po sebi nemaju racionalno i logičko uporište. Pomnijim razmatranjem tekovina kulture postaje jasno da takva generalizacija, s pretpostavljenom cjelovitošću, jednostavno ne može stajati. U svakom trenutku unutar velikog sustava kulturnih označavanja supostoje kontradiktorne tendencije koje ne moraju niti biti svjesne postojanja jedne druge. Ali generalizacija je sami temelj ljudske spoznaje (iluzija reda) i samoidentifikacije, koliko god se odbijali od nje ipak svakodnevicu kulturne razmjene čine pojmovi o prevladavajućim obrascima u „duhu vremena“. Améry time problem održivosti i uporabljivosti pojma zeitgeist zaobilazi, podižući ga na razinu egzistencijalnog. Imaju li ili nemaju logičko uporište nebitno je, sustavi kulturnih znakova imaju identitetno i egzistencijalno uporište iz čega slijedi da se njihovo uvenuće i smjena ukazuju kao simboli smrti.

Naposljetku, o smrti se ne može misliti, a da se bijedan čovjek ne zaplete u proturječje. To je konačna, peta negacija, življenje s umiranjem, kojoj se ne može pobjeći ni trulim kompromisima u obliku posmrtnih počasti, predsmrtnog rastezanja vremena u vječnost, suočavanja ili pomirbe sa smrću.

U izricanju: „Ja nisam“ sadržana je čitava proturječnost ljudske egzistencije. Ja nisam ne znači ništa ako se kojim slučajem ne uspijemo izuzeti iz samih sebe i svoj mogući ne-bitak promotriti kao objektivnu činjenicu jer ono „Ja“ već pretpostavlja „Ja jesam“, a onda upadamo u paradoks, čistu nemogućnost mišljenja. „U podsvijesti je svatko od nas uvjeren da je besmrtan“ parafrazira Améry Freuda gradeći time na pretpostavci o nemogućnosti mišljenja o smrti. Strah od tog paradoksa nadolazećeg ništavila, strah je od smrti, Améryjevim riječima horor unutarnje, rastuće smrti, koja je šimićevski s nama i u nama od početka i prijeti svakom značenju. Oblikotvorno je to iskustvo čovjeka koji stari, pa on naposljetku postaje sam strah, kao i samo vrijeme.

Naglašavanjem sušte, čiste činjenice propadanja Améry nastoji izmaći konvencionalnim umirujućim izrekama i idejama o starenju koje nisu nego obični analgetici u funkciji simptomatskog liječenja koje ništa bitno ne mijenja. Iako se distancirao od svakog unaprijed zadanog znanstvenog instrumentarija i ustaljenog filozofskog jezičnog registra u svom pokušaju prividne sistematizacije osobnog iskustva, ipak je cijeli tekst prožet znakovima erudicije čovjeka intelektualno upućenog u stvari kulture i života.

O smrti se ne može misliti, a da se bijedan čovjek ne zaplete u proturječje. To je konačna, peta negacija, življenje s umiranjem, kojoj se ne može pobjeći ni trulim kompromisima u obliku posmrtnih počasti, predsmrtnog rastezanja vremena u vječnost, suočavanja ili pomirbe sa smrću.

Istančana osjetljivost za složene apstraktne koncepte i njihovo ustrajno permutiranje čine samu srž Améryjeva pisma, do te mjere da od početka mogu anulirati rastresene pokušaje čitanja nekog nezagrijanog misaonog, „šestog“ čula. Ono što Améry odmah pokušava je udaljiti se od iluzije ovladavanja konceptima, što u znanstvenom, što u jezičnom smislu. Stoga su u meko tkivo ovih eseja, zahvalne vrste vrlo rastezljive forme, utisnuti brojni načini pisanja. Zbog toga što je riječ o krajnje subjektivnoj težnji ipak je ponekad teže pratiti argumente koji se nižu u svojevrsnoj dnevničkoj struji svijesti, pogotovo stoga što je Améryjevo pojmovlje zbilja slobodarski razvedeno. On to ne poriče predmnijevajući već na samom početku zbirke prelijevanje (htio on to ne htio) utjecaja lektire u tekst. Njegova pozicija je krajnje pesimistična, iz koje možda i bolje nego iz koje druge, uspijeva samljeti elemente pozitivnog, ka mladosti i životu orijentiranog igrokaza društva.
 

Dići ruku na sebe Améry Jean
S onu stranu krivnje i zadovoljštine Améry Jean

Jean Améry, rođen kao Hanns Chaim Mayer u Beču, preživljeli je iz Auschwitza. Neki će u toj informaciji pronaći zašto ovoga teksta ispresijecanog djelićima autobiografskog iskustva terora. Ako bismo pokušali odrediti ove eseje po tendenciji prema nekom filozofskom ili književnom pravcu ne treba gledati dalje od složene citatne mreže u kojoj se pojavljuju: Marcel Proust, Simone de Beauvoir, Jean-Paul Sartre, Thomas Mann i Robert Musil. Mahom su to predstavnici tzv. modernog romana i filozofije egzistencijalizma. Améryjeva „osoba eseja“ rubno se tare o heraklitovsku ideju sveprisutne mijene kao jedine konstante, i egzistencijalističke ideje svepotencije osobe u okviru „životnog projekta“ i budućnosti kao jedine stvarne dimenzije humanog. Međutim, treba ponoviti, samo rubno. Mijena i budućnost naši su neprijatelji, naše negacije, a svepotencija je optimistični ideal, kojeg već po rođenju raščetvori oštrica smrti. Odrediti i smjestiti Améryjevo nastojanje značilo bi pretvoriti ga u statični, mrtvi objekt, stoga krajnje neproduktivno jer je svaka definicija i kategorizacija oduzimanje od potencijala, samo simbol smrti i kapitulacije pred nemilosrdnim zahtjevom temeljnog elementa igrokaza društva, budućnosti koja je uvijek u pravu. Améryjevom logikom i ja sam u pravu, nemoguće je ne biti u svakom naknadnom raspisivanju. To je ipak konstatacija koja u svojoj srži za vječnost ne znači ništa, u njoj će svatko u nekom trenutku biti u pravu, kao što sam i ja u trenutku vašeg čitanja već u krivu.

Améry piše o tragičnosti individualnog iskustva starenja, koja se po svoj prilici zataškava iluzornom proizvodnjom uvijek novog značenja, što je čin društvenog odbijanja od smrti. Taj čin nije apsurdan po sebi, možda samo njegova sadržajna manifestacija. Što učiniti? Istodobno prihvaćanje (rezignacija) i odbijanje (revolt) neizbježnog apsurda u-ništenja ipak je za Améryja nekakav nejasni jamac barem dostojanstvenog starenja.

Jean Améry

O starenju : Revolt i rezignacija

  • Prijevod: Helen Sinković
  • Naklada OceanMore 09/2021.
  • 160 str., meki uvez s klapnama
  • ISBN 9789533321264
  • Cijena 120.00 kn

Knjiga 'O starenju', izvorno zamišljena 1966. godine pod naslovom 'Neizlječiva bolest', progovara o jednom od najstarijih pitanja čovječanstva: zašto i kako starimo i kako se nosimo s činjenicom starenja. Na osnovi vlastitih životnih iskustava te filozofskih i književnih utjecaja Améry u pet eseja donosi odgovore na uvijek aktualno pitanje što znači starjeti.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –