Ivana Sajko : Povijest moje obitelji od 1941. do 1991, i nakon

Održava se
01.01.1901.

"Htjela sam napisati povijesni roman kao priču koja se možda uopće nije dogodila, koja se, zapravo, i ne može dogoditi. Možemo je samo sanjati i kasnije je prepričati kao san«, rekla je povodom objavljivanja svoga drugoga romana 'Povijest moje obitelji -od 1941. do 1991, i nakon, sažetak'" Ivana Sajko.

Prvi njezin roman "Rio bar" (2006.) nagrađen je Vjesnikovom nagradom "Ivan Goran Kovačić". U njemu Ivana Sajko opisuje različite tipove društvenih kriza otvarajući pri tome posve nove perspektive pogleda na Domovinski rat i atmosferu nakon njega. Kroz cijeli roman naratorica iz urbane pozicije trbuhozbori o uznemirujućim ratnim zbivanjima.

Novim romanom pripovjedačica je vremenski udaljila pogled krenuvši u posve osobno čitanje povijesnih činjenica, koje se prepoznaju kao amblemi jednog pedesetogodišnjeg razdoblja. Ona tako na temelju dokumenata (članci u novinama, komentari, fotografije, povijesni udžbenici) slaže krhotine osobnih asocijacija iz povijesti Zagreba i povijesti svoje obitelji da bi potom vrlo dojmljivo interpretirala neke njegove dijelove, posebice one međusobno proturječne.

Kroz dvadeset jedno poglavlje kronološki se slijede izvanjska zbivanja određena imenima kao što su I. G. Kovačić, V. Afrić, A. G.Matoš, R. Končar, V. Nazor, Tito, Bruno Bušić, naslovima filmova poput "Sutjeska", "Neretva" i "Slavica", sociološkim fenomenima kao što je npr. odlazak u Trst po traperice ili pak sjećanjima njezine bake Kaje.

Kombinirajući historijske reference, autorica propituje načine na koje se u različitim diskursima i povijesnim procesima razvija politička i društvena okolina proizvodeći pri tome brojne modele reprezentacije i metafore pomoću kojih se nakon nekoliko desetljeća reinterpretira povijest i društvo.

Čini se da je i u ovome romanu osnovna tema propitivanje napetosti koja se stvara između univerzalnoga kao pojma kolektivne memorije i realiteta individualnoga odnosa prema njoj. Iako se nije bitnije udaljio od poetike prvoga romana (razlomljeni često puta monološki diskurs, montaža asocijacija, ironija kao podtekst govora o ideologiji) jer "taj roman i započinje nakon što ovaj završi", i roman "Povijest moje obitelji" zahtijeva promišljanje određenih fenomena kojim se osiguravaju ključevi za dešifriranje oblika ideološke dominacije.

Često puta se upravo oni osim u svojoj realnoj povijesnoj vrijednosti promatraju kao mitologizirani i nostalgizirani iskonski raj u kojemu je potrebno samo "odmjeravati razdaljine i brojiti dimnjake, baviti se besmislenim detaljima", dok netko drugi "prekapa po uginulim rečenicama".

Novim romanom Ivane Sajko nastoji se preispitati pogled u prošlost, pa i određena nostalgija za prošlošću, koja može djelovati kao poticaj za promišljanje sadašnjeg trenutka. Može li aktivan pogled unatrag nadići paralizirajući i pasivni stav koji je još Walter Benjamin nazvao "lijevom melankolijom", neizrečeno je autoričino pitanje.

Neka vrsta dnevničke podloge u pozadini je ovih asocijacija koje su zapravo polja mantranih pojmova, "šutnje koja liječi noćne more", krhotina misli, dnevnih senzacija, fragmenata općih iskustava začinjenih osobnim ženskim pogledom. Međutim, neki prikriveni red i ravnoteža ipak su konačni sadržaji i stanje ove proze jer autorica na čudesan način postiže suprotan dojam defrag-mentacije, dekompozicije, redukcije.

Tako se njezine slojevite asocijacije na povijesne činjenice doimaju kao da zapravo trpe proces dekola-žiranja i pražnjenja. Usvajajući recentno, aktualno, dnevno (poput npr. posjet Lukovdolu), ona stvara polje relikata, predstavljajući neku vrstu arheologije suvremenoga koja se već u trenutku u kojemu se događa promatra kao povijest.

"Povijest moje obitelji" roman je palimpsest u koji se upisuju da bi se opet dopisivali najrazličitiji tekstovi u vremenu od 1941. do 1991. godine, naglašavajući kako je sve paralelizam, sve je pomirbeno, sve se "vrti u nevelikom i očekivanom krugu" bez bitnijeg poetičkog sukoba, uz poneko trbuhozborenje. Ironično, dakako. "No vidjet će uskoro i sami. Čim stigne jesen s dužim periodom blata i kiše. Jedna poput ove. Toliko."

Sve se u ovome romanu događa u finom doziranju, u decentnim odnosima, u diskretnim znakovima, u nježnoj rečenici i hrabroj apstinenciji od trivijalnog komponiranja provjerljivih podataka pa makar oni bili i posve osobni.

 
( Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku )