Ivo Brešan – Gorgone

Najavljen kao kombinacija antičkog spjeva, romana s ključem i autobiografije, novi roman Ive Brešana posve sigurno je medijski vrlo atraktivan proizvod. Nakon čitanja toga na trenutke vrlo napetog i čitkog romana (ako zanemarimo one dionice koje su doista pisane u heksametrima!) jedan dio od najavljene strukturalne «trojke» ipak valja ispraviti. "Gorgone", naime, nisu roman s ključem, barem ne onakav na kakav smo u posljednje vrijeme, na žalost, navikli. I dobro da je tako.

Brešan u svome novom uradku, kojim ujedno proslavlja i svoj 70-ti rođendan i 50-godišnjicu umjetničkog djelovanja, s jedne strane nastavlja tematiku kojom se bavio posljednjih godina, pa «Gorgone» uspostavljaju i više nego očitu vezu s autorovim prethodnim romanima, u kojima se, često odabirući fantastični model, bavio temom zla u čovjeku koju je «propitivao» u prepoznatljivim okolnostima naše novije političke povijesti, odosno njezinih ideologija. Tako je i ovdje prva dionica romana posvećena životnom putu Mauricija Novaka, zvanog Moro, kojega pratimo doslovno od početka, od samog trenutka začeća silovanjem njegove majke, preko djetinjstva u Hvaru, gdje je majka pronašla utočište od smrti koju joj je namijenio njezin otac, preko političkih vrhunaca koje je doživio kao partizan i kasniji visoko pozicionirani djelatnik Ozne i Udbe, sve do konačnog pada i svojevrsnog moralnog otriježnjenja.

Moro je lik koji simbolizira čovjeka bez skrupula koji slijepo izvršava dužnosti koje je pred njega postavila ideologija, zbog čega je spreman čak i odreći se vlastite majke ili narediti ubojstvo djeda, no pred kraj života u njemu će proraditi ono ljudsko i shvatit će svu promašenost i grešnost vlastita djelovanja, što istina djeluje dosta naivno. Kroz sudbinu Mauricija Novaka Brešan je vrlo živo opisao turbulencije novije povijesti, apsurde ideologija od 2. svjetskog rata do današnjice, pri tome se pozivajući na neke dobro poznate činjenice i političare, od kojih će neki i prodefilirati njegovim romanom pod pravim imenom. Nazvati ovaj dio romana - romanom s ključem doista nema smisla, jer osim jednog političara i njegove supruge kojima je, prema vlastitom navodu, promijenio ime, za to nema nikakvih pravih elemenata. Hoće li netko, na primjer, u liku koji devedesetih završava u Hrvatskom saboru, iako ga «krasi» ortodoksna udbaška prošlost, prepoznavati neke stvarne «junake» naše sadašnjosti, to je već pitanje slobodne interpretacije.

Za Morovu sudbinu Brešan pronalazi intertekst u mitu o Perzeju koji je odrubio glavu Meduzi, povezujući ih na sličan način kao što je to u svojim davnim, slavnim danima učinio s Mrdušom Donjom i Hamletom. Spjev, pisan u heksametrima i nazvan «Perzeida», druga je dionica ovoga romana, genetski povezana s onom trećom, koju su već prozvali autobiografskom, mada i to treba shvatiti posve uvjetno. Pripovjedač trećeg dijela, pisac čije se naznake biografije doista naizgled poklapaju s onim Brešanovim, naime, kao uvjereni skeptik, odlučuje napisati nešto «bez svrhe i razloga», te radi na «Perzeidi». U stankama između pisanja pred čitatelje u glavnim crtama iznosi svoj život, s naglaskom na duhovnu biografiju. Međutim, u toj rekapitulaciji vlastita života, osim pokoje intimne scene, njega prije svega zanimaju oni «štikleci» u kojima je njegovim životom, bez njegove volje, upravljala ideologija, iako joj se on nikada i ni po koju cijenu nije želio prepustiti, čak ni kad bi mu ona obećavala slavu i napredak.

Rigidnost partije, epizode iz JNA, studentski nemiri u Zagrebu, Hrvatsko proljeće, pa sve do recepcije njegova slavnog dramskog komada «Došljak» (iza kojega se posve jasno «krije» sudbina i nakana «Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja»), to su neuralgične točke njegova života u kojima se nalazio pred Gorgonama i vješto (i uz pomoć fortune) izbjegavao Meduzine krake. U tome dijelu romana pripovjedač se vrlo kritički osvrće i na suvremenu umjetnost, a među njom i prozu koju «optužuje» za nedostatak «prefiguracije koja bi se otvarala prema nečem univerzalnom i metafizičkom» i svodi se uglavnom na obrade slučajeva iz novinskih crnih kronika. To je zapravo prvo mjesto u Brešanovom opusu gdje se može nazrijeti generacijski jaz između «mladih» i inače duhom mladog Brešana. No, iako djelomice funkcionira kao takva, daleko je to od bilo kakve autobiografije u pravom smislu riječi. Brešan ima dovoljno godina i iskustva s tematikom kojom se i ovdje bavi da dio svojih životnih činjenica uplete u fikcionalni tekst, o čemu se ovdje prije svega radi.

Sve tri priče na kraju se stapaju u jednu, skladnu cjelinu. Pisac će upoznati Mora, čak mu i pokazati svoj spjev u kojem će se on posve prepoznati, što će pisca dovesti do zaključka kako ne postoji umjetničko djelo bez svrhe i razloga, te kako nema djela koje posve može pobjeći od stvarnosti. Mit o Perzeju tako je dobio svoju suvremenu inačicu u Morovoj sudbini, a Gorgona Meduza koja je svojim pogledom sva živa bića pretvarala u kamen svoj je suvremeni parnjak dobila u ideologijama koje svojim dogmama okamenjuju mozak. U «Gorgonama» Brešan je vješto i bez većih grešaka u koracima doista uspio projuriti mnoštvom događaja prošloga stoljeća i njegovim najneuralgičnijim postajama, te od toga mnoštva materijala usustaviti vrlo čitko i napeto štivo. Iako, mora se priznati, vidljivo je kako na početku pripovijedanje teče polagano i detaljno, kao da se ima puno vremena, dok su potkraj vidljivi nagliji rezovi, skokovi i djelomična zbrzanost.

Brešan je u «Gorgonama», možda i prenaglašeno, iznio nekoliko čvrstih teza, od kojih je najtransparentnija ona o ideologijama i dogmama kao današnjim Meduzama, kao i ona o književnosti i zbilji. No, roman je posljednjom rečenicom doslovno poentiran i provokativnom tezom, zaključenom na Morovu primjeru, kako je vredniji onaj čovjek koji je «izgubio ljudski lik i ponovo ga u sebi pronašao», od onoga «tko se cio život ponašao po moralnom kodeksu društva», jer je ovaj drugi često licemjer. Iza čitkog i fabulom napetog romana tako se krije i roman s poentama koji u zanimljivu formu umata dobro poznate događaje i likove i oko njih gradi filozofično-tezičan okvir. A to da se mitovi arhetipski ponavljaju u svojim suvremenim inačicama, dobro je poznato mjesto i iz literature i iz života.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )