Ivo Brešan : Katedrala
Brzim ritmom, iz godine u godinu, Ivo Brešan nadopisuje svoju romanesknu dionicu u kojoj ga zanimaju bliže i udaljenije povijesne teme provučene kroz slojeve fantastike. Gotovo da bi se već moglo govoriti o receptu po kojem su u većini slučajeva pisani Brešanovi romani, dok se mijenjaju samo povijesne dionice koje služe kao predložak, likovi pojedinaca koji se slijedom životnih okolnosti i slučajnosti u nju direktno ili indirektno upliću, te stupanj jačine odmaka u fantastično koje zapravo uvijek funkcionira prema sličnom modelu «utvara» (tako uostalom i glasi naslov jedne autorove dramske knjige).
Ovoga puta, naoružan povijesnom i kunsthistoričarskom literaturom koju navodi kao izvore, Brešan se u "Katedrali" uhvatio u koštac s intrigantnom temom dugogodišnje, točnije stoljetne gradnje šibenske katedrale. No, daleko 15. stoljeće u koje je smješten dio fabule ovog Brešanovog romana, kako to obično biva, samo je jedna dionica s kojom se u pravilnom, gotovo mehaničkom ritmu izmjenjuje ona u kojoj se tematizira sadašnjost, a mjesto spajanja dva daleka vremenske razdoblja odmaci su u fantastiku u kojima se može i zakoračiti u vremensku maglu i nestati u dimenzijama sekundarne stvarnosti.
I da, tako građen roman napisan je s vrlo konkretnom namjerom, gotovo tezom koja se eksplicitno postavlja i propituje tijekom romana, pa i poentira na njegovom svršetku, a tiče se razlike između naših suvremenika i predaka, prošlog vremena u kojem je svaki posao bio «kreacija ljepote ili užasa» i onoga sadašnjeg prepunog duhovne pustoši. No, ako su vanjske manifestacije čovjekova postojanja doista postale tako dijametralno suprotne, za što su pokazatelji i umjetnička djela onog i ovog doba, zaključit će Brešan, unutarnji ljudski svijet, sa svojim patnjama i čežnjama ostao je ipak isti.
Upravo o tim unutarnjim svjetovima i govori Brešan u "Katedrali". Posluživši se mješavinom više žanrova (povijesnog romana, kronike, ljubavnog romana romantičarskog tipa, fantastike) on doista piše o neobičnom tijeku gradnje šibenske katedrale i povijesnim i estetskim nedaćama koje su je pratile, ali ga zapravo ta faktografija ne zanima, već prije svega piše o ljudima čije je živote ona sudbinski obilježila. Glavni lik profesor je latinskog i grčkog koji se početkom (naših) devedesetih nalazi na profesionalnoj i privatnoj vjetrometini. Politička nepodobnost, krah braka, otkaz na fakultetu, sve ga to gura u drugi grad, Šibenik, gdje prevodeći latinske kronike vezane uz davnu gradnju katedrale postaje istovremeno istraživač i nadopisivač povijesti.
Kronika je, naime, poticaj za pisanje vlastite verzije događaja, koja se odmiče od povijesne i duboko zalazi u književnu domenu, baš kao što i «povijesne istine» često djeluju kao nadograđena priča. Koincidencije koje se pojavljuju u vidu fantastičnih impulsa samo naglašavaju svojevrstan paralelizam dalekih stoljeća, u kojima postoji sličan intenzitet političkih apsurda, ratova i njima izazvanih pogibija, ali prije svega paralelizam tadašnjih i sadašnjih pojedinaca koje pogađaju tragedije izazvane jednakim intenzitetom ljubomore ili strasti.
Vrijeme u kojem se gradila šibenska katedrala u Brešana se ne želi pamtiti samo po poznatim povijesnim događajima, promjenama vlasti i povijesnim likovima koji se pojavljuju u romanu, već i po velikim zabranjenim ljubavima, obiteljskim prokletstvima, kobnim slučajnostima i dr. Ono zbog čega i kako pate likovi iz davne prošlosti, povijesni i oni koji su dio njezine «nadgradnje», događa se i profesoru suočenom s ludilom nedavnog rata u šibenskoj varijanti, dozvoljenim i nedozvoljenim ljubavnicama, smrću kćeri, ali i utvarama iz prošlosti koju proučava i istovremeno «stvara» itd.
Jedan od likova iz dionice sadašnjosti, dovoljno intimnih da zaviri u ono što profesor radi, na jednom će mjestu njegovu rekonstrukciju prošlosti okarakterizirati ovako – «Ima tu svega i svačega: i Robina Hooda, i Patnji mladog Werthera i Orkanskih visova» i to je zapravo vrlo točna dijagnoza. Ima u «Katedrali» - kojoj se ne može zanijekati umješnost pripovijedanja i ulančavanja fabule bez da se gubi glavni smisao, te marljivost istraživanja i poznavanje stvarne povijesne građe - pokoja suvišna epizoda, no najveća je zamjerka druge prirode.
Brešanovi su romani, naime, na svim razinama, osim one tematske, postali predvidivi, čak i stereotipni, s prevelikom količinom dociranja i upotrebom fantastičnih motiva ne kao mjesta finog pretapanja i neizvjesnosti, već mehaničkog reza, gotovo flastera za pokrivanje pukotina između udaljenih stoljeća koja promišlja i o kojima piše iz naslova u naslov.
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )