J.R.R. Tolkien : Hurinova djeca

J.R.R. Tolkien je tokom Prvog svjetskog rata, davno prije «Hobita» i «Gospodara prstenova», započeo pisati priče pod naslovom «Knjiga izgubljenih pripovijesti». Među rukopisima tri su se isticala dužinom. Tolkienova nakana je bila od njih stvoriti «cjelinu više-manje povezanih legendi, u rasponu od krupnih i kozmogonijskih, do razine romantične bajke». Tri velike pripovijesti – među njima i «Hurinovu djecu» – smatrao je dostatno zaokruženim djelima koja ne traže šireg poznavanja legendarija.

Devedeset godina kasnije Tolkienov sin, Christopher Tolkien, baštinik i urednik očeve ostavštine, u integralnom je izdanju objavio pripovijest «Hurinova djeca». Sinovljevo izdanje Tolkiena dobilo je mahom pozitivne kritike. Među anglo-američkim recenzijama nemoguće je pronaći negativnu kritiku. No «Hurinova djeca» su i opsegom, i stilom, i maštom, daleko od «Hobita». «Gospodara prstenova» da i ne spominjemo. U pripovijesti nema niti jednog elementa koji bi se mogao usporediti s najzanimljivijim aspektima kasnijih djela: samim konceptom prstena, Tolkienovom ekološkom mistikom, te povijesnim kontekstom trilogije.

Svoju pseudopovijesnu trilogiju Tolkien je pisao tokom Drugog svjetskog rata, trideset godina nakon Pripovijesti. Zlo s Istoka tada se čitalo kao nacizam. Po završetku rata Mordor se prebacio malo istočnije. Krsto Cviić jednom je prilikom rekao kako je početkom pedesetih «Gospodara prstenova» svome djetetu čitao kao metaforu staljinizma. Danas bi neki možda simbol Mordora pomaknuli još istočnije: prema Kini, ili islamskom svijetu... «Hurinova djeca» lišena su tog povijesnog konteksta. Ako je «Hobit» zametak «Gospodara prstenova», «Hurinova djeca» su zametak tek općenite ideje o pseudopovijesnoj fantaziji.

Dragan Jurak

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )