Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Ante Nenadić • 28.10.2020.

Jasminka Zloković, Anita Zovko: Gerontologija – Izazovi i perspektive

Zapita li se ikad mladi čovjek što ga čeka u budućnosti, a da pritom ne pomisli odmah na predstojeću nemoć, slabost, bolest ili smrt? Korijeni mišljenja o starosti sežu duboko u prošlost, očekivano, kao i ina, druga mišljenja, o drugim stvarima, ali se čini da intenzitet mišljenja o starosti, suprotno očekivanjima, raste s tendencijom daljnjeg sabiranja, karakteristike koja je tako nasušno potrebna nekim drugim kategorijama mišljenja koja su odavno premašila metodološke i konceptualno-sadržajne vrhunce.

Gerontologija Zloković Jasminka, Zovko Anita

Kako to da gerontologija, interdisciplinarna znanost o procesu starenju i starosti općenito, proživljava prvu mladost tako kasno, u drugoj polovici 20. i 21. stoljeću? Zato što kao znanstvena disciplina formalno nije ni postojala sve do 1940. godine, kada James Birren osmišljava hodogram (syllabus) koji će tek naknadno biti uvršten u program Sveučilišta Južne Kalifornije. Urednice zbornika Gerontologija: Izazovi i perspektive Jasminka Zloković i Anita Zovko, obje sveučilišne profesorice na Filozofskom fakultetu u Rijeci, zajedno sa suradnicom Dajanom Kuzmom navode još u uvodu knjige i 1903. godinu, za koju se smatra da je prva u kojoj je upotrijebljen termin gerontologija. Možemo samo pretpostaviti zašto se gerontologija, pored mnogo starije gerijatrije koja je ipak dominantno medicinska disciplina, strogo zaokupljena problemom zdravlja starijih, kristalizira tako, uvjetno rečeno, kasno. Sigurni smo u jedno, sve pretpostavke moraju se temeljiti na proučavanju dinamike mišljenja o i iskustva u starosti i procesu starenja kroz povijest.

Autorice ističu kako je pojam starosti tijekom povijesti uglavnom imao pozitivne konotacije. Primjerice, starost je u srednjem vijeku simbolizirala kamen mudrosti, a sve do novog vijeka bila je svjedočanstvo velikog iskustva i uspješnosti. Osobi koja bi doživjela starost bio je zajamčen visoki društveni ugled i osigurano produženje aktivne uloge u društvu u vidu sudjelovanja u važnim političkim procesima. Prosječni životni vijek tijekom većine povijesti bio je debelo ispod granice starosne dobi (prema UN-u 65 godina). Naime, loši uvjeti života (slabe higijenske navike, bolest, glad) godinama su desetkovali svjetsko stanovništvo zbog čega se kritična masa starije populacije s vlastitom „kulturom“ uopće nije mogla formirati. Uzimajući to u obzir, starost je tim više bila na cijeni jer je bila „rijetko“ iskustvo, dostupno tek snalažljivijim, uspješnijim i istaknutijim pojedincima, nosiocima kulturnog kapitala i opipljivog kolektivnog iskustva i pamćenja.

Znanstveni, tehnološki i humanistički preporod u renesansi uz specijalizaciju znanstvenih disciplina (medicina, psihologija, sociologija) te industrijske revolucije u 18. i 19. stoljeću posljedično su omogućili znatno produženje životnog vijeka i povećanje udobnosti života, čime starost postaje „dostupnijom“ većem dijelu populacije. Fokus humanistike, društvenih i prirodoslovnih znanosti prebacuje se sa djetinjstva, koje je do tada privlačilo misao zbog brzonastupajućih promjena, gotovo poput kakvih paroksizama, karakterističnih za tu životnu dob, na starost kao životnu dob ipak specifičnih individualnih iskustava i brojnih zanimljivih promjena.

Nije potrebno posebno napominjati kako vrednovanje starosti i starijeg stanovništva opada ubrzavanjem privrednog i ekonomskog kotača koji više koristi pronalazi u radno sposobnom, mladom stanovništvu s nezasitnom željom za napretkom, efikasnošću i dinamikom svojstvenom novonastupajućim društvenim i ekonomskim uvjetima. Iz navedenog proizlazi da je gerontologija „kasni“ odgovor na rastuću potrebu za promišljanjem i rješavanjem nagomilanih problema rigoroznije društveno-dobne stratifikacije populacija u kojima udio starijeg stanovništva raste. 

U istom poglavlju, autorice ističu kako se koncept umirovljenja formalno oblikovao u industrijaliziranim zemljama krajem 19. i početkom 20. stoljeća, a svoju punu snagu ostvaruje tek u 20. stoljeću. Umirovljenje se stoga predstavlja kao „društveni izum“ suvremenog doba i odgovor na akumulaciju starijeg stanovništva zbog poboljšanja uvjeta života, a koje je „prisiljeno“ odstupiti iz radnog sustava zbog konsezualne odluke o nemogućnosti ispunjenja potreba suvremene industrije. Starost od tada zadobiva prišivke negativnih značenja koja se grupiraju oko neugodnih stereotipa o starosti, starenju i starijim ljudima kojima svjedočimo i mi u svakodnevnom životu.

Eksces negativnog značenja i diskriminacije na osnovi kalendarske dobi primorava Roberta Butlera da 1969. godine skuje pojam ageizam kojim magnetski privlači akademski interes za probleme s kojima se suočavaju stariji ljudi. Uzroci ageizma su brojni, pri čemu autorice izdvajaju četiri čimbenika A. J. Traxlera. Prvi čimbenik odnosi se na strah od smrti, koja se promatra kao prijestup prema sebi, a ne kao normalan i predvidljiv dio života svakog čovjeka. Taj čimbenik je izraženiji u „zapadnim“ kulturama koje smrt konceptualiziraju kao fenomen izvan životnog ciklusa čovjeka, nad kojim nije moguće uspostaviti kontrolu, a ne, kao u većini „istočnih“ kutura, kao fenomen koji je ravnopravan i jednako važan dio unisonog kontinuiranog ciklusa čiji kontinuitet omogućuje protežno sebstvo. Smrt je prekid sebstva koji uzrokuje strah od gubitka kontrole nad okolinom i simbolički se veže uz pojam starosti, izazivajući uz strah i zazor.

Foto: Tima Miroshnichenko, Pexels

Drugi čimbenik je sve veći naglasak na društvu i kulturi mladih, na tzv. trend mladosti u medijima koji su pretrpani slikama tjelesne privlačnosti, seksualnosti i snage. Treći čimbenik je već spomenuta smanjena ekonomska i privredna sposobnost starijih, pri čemu se oni smatraju izrazito ekstremnom, pasivnom skupinom koja ne pridonosi ekonomskom rastu. Posljednji čimbenik, koji možebitno uzrokuje sve izraženiju diksriminaciju prema starijima jest upravo donedavni znanstveni prikaz starenja koji se temeljio na istraživanjima institucionaliziranih osoba, koje čine tek pet posto starijeg stanovništva. Dakle, rana istraživanja o starenju i starosti bazirala su se na uzorkovanju institucionaliziranog starijeg stanovništva, pretežito lošijeg zdravstvenog stanja. Samim time potreba za istraživanjem s uzorkom zdravije stare populacije, neinstitucionalizirane, koja živi u društvu, veća je, zbog toga što bolje reprezentira populaciju, a sukladno tome pruža i bolji, istinitiji i manje tendenciozan uvid u starost i starenje.

Zbog svega navedenog „treća životna dob“ danas je izazovno razdoblje u životu svakog čovjeka, a sve veći udio starijeg stanovništva i u Hrvatskoj tjera na sustavnije istraživanje procesa starenja i iskustava starenja u nadi da se suzbiju postojeći stereotipi, slučajevi nasilja i diskriminacije te poveća kvaliteta života starijih. Upravo to su ciljevi urednica knjige Gerontologija koje prezentirajući brojna istraživanja raspoređena po sukladnim poglavljima pokušavaju na pristupačan način upoznati širu javnost s izazovima starenja. Naglaskom na postojećim stereotipima i činjenicama o starosti i starenju, na pokušaju definiranja čimbenika kvalitete života, njegovih subjektivnih i objektivnih odrednica, nastoji se te stereotipe ogoliti pred činjenicama i tumačenjima stručnjaka. Svi smo već dobro upoznati s tim stereotipima, ali njihov spomen u okrilju autoriteta zbornika stručnih radova svakako ih čini vidljivijima, pomičući ih od puke osviještene interesne točke periferne pažnje prema njenom centru. Autorice se također usredotočuju na dinamiku obitelji, drevne i osnovne društvene i odgojne zajednice, ne promatrane kao izrazito krute i nepromjenjive strukture, nego kao aktivnog nukleusa koji se suočava sa stalnim izvanjskim i unutarnjim izazovima. Ističu kako su danas obitelji često međugeneracijske (djeca, roditelji, bake, djedovi), pa se stoga i njihova dinamika mijenja, zbog čega je važno definirati uloge, također ne odviše kruto, dakle uzimajući u obzir specifičnost situacije i iskustva svih njezinih članova.

Brojnim legislativama i rezolucijama (Rezolucija 46/91 Ujedinjenih naroda, Rezolucija Europskog parlamenta iz 2015. godine, Strategija obrazovanja odraslih Vlade Republike Hrvatske iz 2007. godine itd.) nastoji se osvijestiti potreba za aktivnim promišljanjem o životu starijih osoba u svrhu podizanja kvalitete života i osiguranja dostojanstvenog starenja. To uključuje promicanje važnosti uloge baka i djedova u odgoju unuka, međugeneracijsko uvažavanje, omogućavanje povremenog rada u mirovini, poticanje aktivnosti, socijalizacije i daljnjeg obrazovanja starijih ljudi, kao i prepoznavanje i prevenciju ponešto zanemarene pojave manipulacije i nasilja prema starijim osoba obitelji i izvan nje.

Sve to, i još mnogo više uredno je i konkretno, ali nipošto nesvatljivo ili suviše stručno, predstavljeno u jedanaest poglavlja knjige Gerontologija. Namijenjena slučajnim namjernicima, studentima ili starijim osobama, ovaj tekst vrijedan je testament gorljivosti u pokušaju sprječavanja nedostojnog ponašanja i odnošenja prema starijoj populaciji, posebice ako uzmemo u obzir da udio starijeg stanovništva u populaciji Hrvatske ubrzano raste. Trend starenja populacije odražava se na sve aspekte društva i nosi različite implikacije i pitanja na koja tek treba dati odgovor. Ipak, zaključiti da je starenje visoko individualan proces, neovisan o kalendarskoj dobi, ili da je samopercepcija starijih osoba analogna distorziranoj slici stereotipna pogleda, ili da je diskriminacija starijih osoba postojan fenomen, ili da su djedovi i bake snaga obitelji, branik u kriznim situacijama, nije dovoljno, pa čak ni potvrditi to relevantnim i učinjenim istraživanjima. Ključno je ući u društvo, preliti značajke promišljanja o starenju i starosti u akademski i javni diskurs, bez odmahivanja rukom i riječi „mi to već sve znamo“. Korak dalje je praksa, za studente i profesore „učenje u zajednici“, za nas koncentracija na osobu i njezine beskrajno duboke oči, a ne na inercijom izgrađenu konvencionalnu sliku. Međutim, ni to nije dovoljno za potpuni obrat, što se pokazuje u slučajevima i dalje prisutne institucionalne diskriminacije po nekim drugim osnovama.

Unatoč zakonskom reguliranju, poticanju „učenja“, obrazovanja i stvaranja znanja, ipak duboko našu nutrinu krase i dalje stare slike, nečujni i nevidljivi sustavi konceptualizacije i zamišljaja pojmova koji čine značenje ideja i sustava vrijednosti. Preodgojiti mentalnu praksu znači dovoditi u pitanje, uživjeti se u poziciju izvan poznatih znakovnih i jezičnih veza, osloboditi se od želje za kontrolom, dijalektički nadvladati opreke, možda čak i romantički priznati poetsku snagu ideja starosti, slabljenja i smrti u svrhu očuđenja pojmova a priori negativno određenih, od kojih se zazire.

Jasminka Zloković Anita Zovko

Gerontologija : Izazovi i perspektive

  • Hrvatska sveučilišna naklada, Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci 05/2020.
  • 296 str., meki uvez
  • ISBN 9789531694223
  • Cijena 146.00 kn

Postoji mnoštvo argumenta, i to ne samo s emocionalnog aspekta, koji starije osobe čine obiteljskim i socijalnim bogatstvom. A kako je udio starijeg stanovništva u populaciji Hrvatske vrlo visok (trend povećanja se i dalje nastavlja, posebno u kategoriji vrlo starih osoba, 84 godine i više), bilo je nužno istražiti kako se taj kompleksni fenomen odražava na aktualno stanje te koje su moguće daljnje implikacije.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –