Jasna Melvinger : Dunavska klepsidra
Varirajući na temu Nietzscheove genealogije Michel Foucault insistira: genealogija »mora zabilježiti pojedinačnost događaja izvan bilo kakve monotone konačnosti; mora ih tražiti na mjestima koja najmanje obećavaju, na mjestima za koja smo skloni misliti da obitavaju izvan povijesti - u osjećajima, ljubavi, savjesti, instinktima; mora biti osjetljiva prema njihovim ponavljanjima, ne da bi time precizno odredila postupni put njihove evolucije, nego da bi izdvojila različite scene u kojima su se događaji javljali u različitim ulogama«.
Jedan drugi Francuz, Gaston Bachelard, u svojemu izboru četiri elementa: vatre, vode, zemlje i zraka, u svojemu tumačenju poetskih slika, oslanjao se je na njihovu primordijalnost. Grci koji su prethodili Sokratu u njima su vidjeli prapočela, a Bachelard metodološki kontekst za vlastito istraživanje poetike. Nadahnuto ih je imenovao »hormonima imaginacije«. Svakom je elementu posvetio barem po jednu studiju.
Ona važna za današnji prikaz »Dunavske klepsidre,« ovogodišnje dobitnice »Goranova vijenca« Jasne Melvinger, jest Bachelardova knjiga o vodi naslovljena »Voda i snovi« (1942). Snovi o domu, ognjištu, djetinjstvu, pticama u letu, odrazima u vodi... motivsko je metodološki mozaik mogućeg okvira Bachelardovog gotovo neposrednog uranjanja u sam predmet poezije.
Poetika prostora Jasne Melvinger u njezinoj novoj pjesničkoj zbirci u velikoj se mjeri poklapa s prostorom poetike i zamišljenom univerzalnom teorijom imaginacije Gastona Bachelarda. Na početku spomenuta intervencija genealogije u »veliku« povijest, samo je poetsko-metodološki »okidač« za čitav slovni tok pjesama o Dunavu, o toj eminentno srednjoeuropskoj vodi koja je, za razliku od Rajne u tradiciji zapadne imaginacije ponovljeno puta prikazane kao čuvarice jedne kulture i jedne rase (prisjetimo se riječi praškoga pjesnika Johannesa Urdizila) hinter-nacionalna.
Voda prije, izvan, iznad i onkraj nacija - voda koju se itekako tijelom i puninom bića dade osjetiti, a čija je po-etičnost koju nesebično nudi onim bilježnicima koji su o njoj voljni na neautoritaran način pisati, protočna na način protočnosti tijela, kako ga vidi Fouault, u neravnopravnom, ali jedinom autentičnom dodiru s velikom poviješću. Ta poetska kolegijalnost dunavske vode, u knjizi koja je pred nama, prerasta u kongenijalnost tretmana rijeke u mikro-poetici Jasne Melvinger.
Njezina se knjiga otvara ciklusom »Opsadna mjesečina«. Poetika ratova, okupacija i opsada zastupljena u tri pjesme genealoška je: velikoj povijesti nudi ne samo detalje koji se ovoj disciplini čine nevažnima, nego i dijelove detalja koji govore o pojedinačnim, intimnim, nedorečenim (baš kao i život) iskustvima subjekata i aktera povijesti. Opću sliku zaustavljanja opsade pod temeljom, pjesnikinja nadopunjuje elementima intimne freske iz kojih učimo da »Talas razvija natrulu zastavu i vraća se Dunavu / U kojem sloju još vojuju / Glas zrikavca u srebro okiva znamenja / Mjesec je posuknula medalja / Na tamom podlokanim prsima / Noć zaboravljeno đule pod krnjim zubom bedema«.
Na kraju uvodnoga ciklusa iz knjige se iseljava povijest, čak i u ovako poetiziranim adaptacijama kontramemorije koja je infrastruktura kontrahistorije. I politike nema, sve dok se, u tjesnacu klepsidre koju na ovim prostorima za nas i naše susjede kroz povijest u njihovim rukama, pod izlikom da nas čuvaju od nas samih, pridržavaju drugi, ona ne vrati u slici u kojoj je, pjesnikinja s ocem, preplivavala Dunav. Njezino plivanje, uranjanje tjelesnosti osjećaja u vodu, nije prekinula ni očeva smrt: učinilo je to NATO bombardiranje kada se plivati činilo, u kontekstu povijesne lekcije, iščašeno plemenitim.
U svim drugim pjesmama, smišljeno najavljeno i naknadno, jednako tako smišljeno, ispražnjeno mjesto politike ispunjava Dunav: nekome kolijevka, nekome prometnica, a nama uronjenima u prostor njegove namjerno ispražnjene biti, geo-kulturalna metafora protesta: i prema zapadu i prema istoku.
Drugim riječima, prema svim oblicima uniformiranja i izvanjskog »civiliziranja« drugih. »Dunavska klepsidra« spada u sam vrh intimističke imaginacije regionalnog, eminentno srednjeeuropskog, simbolizma.
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )