Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Nikola Petković • 29.09.2008.

Jasna Melvinger : Vaga s anđelima

Još od vremena u kojima je mjesto izgovora rečenica, u kôd današnjice upisanih uglavnom kao citati s osobne karte kulture, bilo ono formulaično – “iza ograde zuba” – jezik je zaokupljao sve koji su se njime bavili. Bilo s teorijske, bilo s praktične strane. A pogotovo one koji su se, svjesni da van para baš i nema jačeg razloga za postojanje, bavili i jednim i drugim “jezicima” u jeziku.

Jedna je od njih, s jezikom “uparena” i s njegovim tekstom “sparena” svakako, profesorica i pjesnikinja, laureatkinja Gorana i kustosica Dunava, Jasna Melvinger. Baš kao što na devedeset i drugoj stranici “Vage s anđelima”, “Ne može bog bez batine  / ne može grom bez pakla...” koza bez roga, dužan bez ružnog, sjeverni bez južnog... dolina bez brijega (tako ne može ni) ona bez njega: Jasna bez jezika, ali ne na način na kakav smo naviknuti kada se radi o suživotu pjesnika i jezika, čak ne ni na način gotovo lingo-biološke simbioze... ovdje se radi o nečem drugom: o samim temeljima kule (dobro, ne bježim od očekivanog nastavka, Babilonske, ali s nužnom nadopunom: ona se ovdje ipak zove Petrovaradin / ska / -njezina je globalnost prvenstveno regionalna) od koje je sazdana građa cijele knjige.
   
Ciklus “Mohački autobus” ne samo da otvara knjigu: ona je na njemu izgrađena! Pogledajmo kako. Jezik kao materijal i kao sustav na sve je strane i u svim pravcima razasut elementarij Jasnina projekta. Čak i kada lirski subjekti-letači kao aktanti poetskih situacija doslovno izgube tlo pod nogama, kada se nalaze u zraku, jedino čvrsto što ih drži s obje noge na zemlji je jezik. Jezik kao energija bogova i demona.

Jer, on uvijek radi suprotno. Dok smo tu na zemlji, imaginativnošću, nepredvidljivošću, zaigranom slobodom sustava, diže nas u nebesa, a kada smo u nebesima, tada nas, i to ničim drugim nego redom riječi, vraća na zemlju. Izmjenično s njime i njima putujemo od postojbine do postojbine. Unutar realizirane metafore gubljenja tla pod nogama, jezik je ono što jest (ostalo) “čvrsto pod tabanima”.

Da pojasnimo. U ovom se ciklusu često leti. Nad Rodosom, Egiptom, Ciprom, Berlinom i Petrovaradinom... smjenjuju se agregatna stanja, elementarne čestice putuju zajedno sa stihovima, i kada se čini da je negdje nad Limassolom “tvrdo Tezejevo more”, da je ono “crni bitumen ulijepljen perjem” i “ljuskama brodova”, javi se spasonosan jezik. Ne pod obrazinom semantike: gol u vlastitoj sintaksi. I spašava tijelo od pada, misao od rasplinuća, stih od nestajanja natrag u bezdanu Jezika:

“Red riječi u jeziku / puno mi toga dopušta / Mogu pomijerati imenice, glagole. / I kemijsku olovku. I škarice na stolu / Mogu ispitati oštrinu zatvorenoga kljuna / Sve to mogu pomijerati / I bočicu s mirisom kupljenu u avionu / (Eau de toilette Givenchy / ostaci nagle smrti upijaju se u oblake) / Jutro je tamno i mekano / Iznutra snijeg sve narušava / Provjeravam čvrsto pod tabanima / Slovo pod prstima.”
   
I dok duboko pod tijelom pijesak nečitko vrije, jezik je taj koji je pod prste podložio slova, tako da je strah od letenja pretvoren u energiju stiha, u slovni stav, u gradbeni prostor između ja i nečitkosti kojega nikada (više) pjesnik ne smije ostaviti praznim. I baš kao što lirska putnica iz prvoga ciklusa osnažuje jezik uzdižući ga na razinu univerzalne gradbenosti čiji su ovdje uknjiženi stihovi izravni učinak, tako je i u njemu oslobođena snaga jezika prijedlog za svako moguće autorsko pismo. No, Jasna je to oduvijek tako radila.

Pitanje koje, kao čitatelj, postavljam jest: zašto je našoj kulturi toliko dugo trebalo da to prepoznamo!? Koji su anđeli i koliko dugo zasjeli na vagu čije jedinice, u slučaju Jasne Melvinger, kao niti očitana vrijednost ionako neće korespondirati sa specifičnom težinom od kolektiva očekivanih vrednota.


( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –