Jean-Luc Nancy : Muze

Ime filozofa Jeana-Luca Nancyja krasi već nekoliko hrvatskih naslovnica. Multimedijalni institut objavio je 2003. godine "Dva ogleda" (Razdjelovljena zajednica i O singularnom pluralnom bitku), a Jesenski i Turk godinu dana kasnije "Stvaranje svijeta ili mondijalizaciju". I evo, dvadeset godina nakon objave originalnih Les Muses pojavljuju se i "Muze" na hrvatskom, u standardno sjajnom prijevodu Vande Mikšić.

Nancy danas ima 73 godine, a prvu je knjigu objavio 1973. godine, u suradnji s Philippeom Lacoue-Labartheom (Le titre de la letter, Naslov pisma), a pisao je o Jacquesu Lacanu. No niz značajnih mislioca o kojima je pisao nije kratak. Tako je posvetio pokoji naslov i Hegelu, Descartesu, Heideggeru, a svakako su na njega utjecali i Jacques Derrida, Georges Bataille, Maurice Blanchot i Friedrich Nietzsche.

Diplomirao je filozofiju 1962. godine u Parizu, a doktorirao 1987. na tuluškom fakultetu Le Mirail, gdje je doktorskom komisijom predsjedao Gérard Granel, a među članovima bili su Jean-François Lyotard i Jacques Derrida. U to je vrijeme Nancy predavao na raznim sveučilištima, bio često prevođen i stekao je međunarodnu slavu, sve dok se uskoro nije teško razbolio (preživio je transplantaciju srca i nakon toga se dugotrajno borio s rakom), zbog čega je morao na neko vrijeme prestati s gotovo svim aktivnostima. Svoja je iskustva s bolešću tematizirao u knjizi L'Intrus (Uljez) iz 2000. godine, koju je redateljica Claire Denis iskoristila kao predložak za istoimeni film.

Nancy će tako tijekom karijere pisati o raznim problemima, o "nesubjektivnoj" slobodi (L'expérience de la liberté, 1987.), o političkim temama poput pravde, suverenosti i slobode, i kako se mogu održati u globaliziranom svijetu (Le sens du monde, 1993.), o pitanju pluralnosti i identiteta (Être singulier pluriel, 2000.), ali i o umjetnosti i kulturi.

Osim što je zainteresiran i za književnost, film, teatar i poeziju, Jean-Luc Nancy prati i suvremenu umjetnost, redovito doprinosi čak i umjetničkim katalozima. No nije se ograničavao samo na teoriju i kritiku, već je pisao i poetske i dramske tekstove, poput adaptacije Goetheovog Fausta.

U "Muzama", koje se sastoje od sedam poglavlja-eseja koja su sve kraća i kraća kako se smjenjuju, a prvo i najduže bavi se pitanjem koje je ujedno i naslov: Zašto postoji više umjetnosti, a ne samo jedna?, Nancy promišlja nastanak umjetnosti, transformacije unutar umjetnosti, i njenu ulogu u suvremenom svijetu.

Snaga Muza rađa se u množini, i nadaje se u mnogostrukim obličjima. Tako Nancy govori o mnoštvenosti oblika umjetnosti, a i kad govorimo o naslovu tu su Muze, a ne jedna Muza - jer uvijek ih je bilo nekoliko. Postavlja se pitanje zbog čega je načelo pluralnosti svojstveno bîti umjetnosti.

Nancy provodi dosta vremena nad tim problemom: singularnom pluralnošću i pluralnom singularnošću umjetnosti, te baš na ovom mjestu namjerno ističe kako se uglavnom umjetnost u svojoj mnoštvenosti uzima kao danost, kao takva, kao jednina, i to je prvi ponuđeni odgovor s kojim bismo se mogli zadovoljiti, dok je drugi da možda i zaista postoji samo jedna umjetnost, pogotovo ako se složimo da je i jedna bit umjetnosti. To je onaj uvriježeni "filozofski" moment koji govori kako se radi o jednom te istom esencijalnom porivu, bez obzira na rastući broj umjetnosti koje bismo mogli pobrojati.

No autor podsjeća kako i sâm pojam "umjetnost", dakle, u jednini, nije skovan toliko davno. Koristi se tek od razdoblja romantizma u Francuskoj, gdje se pak počela rabiti kao takvom pod utjecajem njemačke riječi Kunst. Nancy navodi kako se prije, u vrijeme Kanta i Diderota, govorilo o "lijepim umjetnostima" (beaux arts), koje su se razlikovale od "lijepe književnosti" (belles lettres). Isto tako, ističe distinkciju između umjetnosti i umijeća, kao i njihovu zajedničku opreku - prirodu. Istražuje se i je li takva podjela prirođena ili se dogodila tijekom povijesti.

Baveći se nekom temom Nancy i inače sustavno pobrojava dominantne hipoteze ili moguće odgovore. Osvrće se na njih, navodi književne i filozofske primjere, te u svakom slučaju pruža obilje značajnih referenci i povijesnih tendencija. No, ovo nikako nije knjiga jednostavna za čitanje. Pokušavajući biti precizan autor zna gomilati paralaktičke vizure istog problema, no veći je problem kad je namjerno višeznačan.

Tako je na nekoliko mjesta u prijevodu naznačeno kako su određene Nancyeve sintagme i izrazi naglašeno polisemični, te da to treba imati na umu (primjerice fr. fond je "temelj", "osnova", "podloga", "pozadina", "dno", a u množini "fond", te je teško odabrati najzahvalniju inačicu u našem jeziku). U većini slučajeva to i nije toliko bitna stvar, no ponekad igra ključnu ulogu, pa je prevoditeljica takva mjesta opremila fusnotama. I bez konzultiranja izvornika može se uvidjeti koliko je ta postmoderna strana ovog autora zapravo izražena.

Umjetnosti su starije od religije: tu je tezu sasvim nemoguće dokazati, iako je sasvim evidentna. Tako će još u prvom eseju Nancy zapravo najaviti drugi koji tematizira Hegelovu tezu o kraju umjetnosti, odnosno o kraju umjetnosti kao točno određenom mjestu na kojem se pojavljuje ono božansko. To zapravo znači kako je prevladana grčka religija, a naslijeđuje je kršćanska, koja je po pravu onkraj umjetnosti.

Nancy se na kraju navedenog eseja pita: Što ako umjetnost nikad i nije drugo do nužno pluralno singularno umijeće pristajanja na smrt, pristajanja na postojanje? No iza ove lažne osude nije teško prepoznati rasplamsani kult žive (ali odsutne) umjetnosti, jer umjetnost je, nesumnjivo, oduvijek bila neprocjenjiva, bilo da je ta cijena bila previsoka, bilo da je bila preniska.

Autor je na određenim mjestima sasvim jasan kad govori o svom odnosu prema Umjetnosti, kad za nju kaže kako je vidljivost nevidljivog kao takvog, ili oprisućena idealnost, pa makar to bilo u paradoksalnoj prisutnosti njena ponora, njezina mraka ili odsutnosti. Upravo to čini ljepotu,... Umjetnost, ili osjetilni smisao apsolutnog smisla.

Isti taj poriv i ljepota osjetni su kao želja koja uživa u željenju i u samom Nancyevom tekstu, tj. prisutna je ona ista želja i strast koja se javlja i pri čitanju "čistih" književnih djela (što god to bilo). Sâm će Nancy pri kraju posljednjeg eseja o umjetničkom daru indikativno reći kako stvaranje djela, ili kušanje djela mora biti poput vođenja ljubavi: potpuno točno i obuzimajuće.

 
Kad govorimo o "Muzama" Jean-Luc Nancya govorimo o sjajnom prijevodu značajnog djela bitne filozofske figure, i zaista je dobro što je objavljeno, ako već ne za studente, profesore ili nadobudne čitatelje, onda za one koji ne žele da baš toliko kaskamo u objavljivanju relativno suvremenih autora. A inače, radi se o desetom naslovu koji je objavljen u Meandrovoj biblioteci Drugi smjer, uz sjajne autore poput Ciorana, Foucaulta, Agambena i ostale. Možda nije ni loše napomenuti kako je Sandorf upravo tiskao "Tisuću platoa" od Deleuzea i Guattarija, a to treba reći upravo zato jer se radi o zaista značajnom djelu čiji prijevod je nedostajao, a koji je sasvim sigurno komplementaran književnom ili filozofskom ukusu onih koji prate navedene autore.

Na kraju, kad treba prosječnom čitatelju reći kome je točno ovaj Nancy namijenjen, možda treba napomenuti kako "Muze" nikako nisu lako štivo. No da ostanemo u leksiku Nancyeva djela - dati i uzeti, to je elementarni leksik ljubavne žestine. Muze nešto više traže, ali naravno, i nešto više daju.

Jean-Luc Nancy: "Muze"
Prevela Vanda Mikšić

Meandarmedia, 2014.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )