Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Ante Nenadić • 17.02.2021.

Jerzy Grotowski : O kazalištu i glumi

Jerzy Grotowski: O kazalištu i glumi

O kazalištu i glumi Grotowski Jerzy

„Ono što sam po rođenju, umrijet će i nestati, jer je dano vremenu i rastočit će se zajedno s vremenom (...) Tu sam ono što sam bio, niti rastem, niti se smanjujem, jer ja sam nepomaknuti uzrok koji pokreće sva stvorenja.“ Ove rečenice, umotvorine srednjovjekovnog teologa Meistera Eckharta, u punini preuzima i citira Jerzy Grotowski (1933. – 1999.) u svom programatskom tekstu Performer (1987), te ih uzdiže u oblik svojevrsnog creda u posljednjoj fazi svog djelovanja. Ta posljednja faza, zvana Ritualne umjetnosti, ujedno je svojevrsni katarzični kraj procesa koji je započeo režijom Ionescovih "Stolica" još davne 1957. godine u Krakówu. Katarzičan (pročišćujući) u dvostrukom smislu: prvo i osnovno u poimanju kazališne umjetnosti, a drugo i važnije u razumijevanju dinamike osobnog životnog puta od rođenja pa do neminovne smrti. O čemu je riječ? Zašto je Grotowski istaknut kao jedan od najvažnijih teatrologa 20. stoljeća i zbog čega je uživao tako veliku popularnost u drugoj polovici 20. stoljeća?

Knjiga „O kazalištu i glumi“ znalački je podijeljena na dva dijela, prvi koji sadrži Grotowskijeve tekstove i stenograme njegovih govora i intervjua iz razdoblja od 1965. -1969., i drugi takozvani aneks, ili dodatak, koji, uz Performer, čine probrani tekstovi istaknutih poljskih intelektualaca i teatrologa na temu ni manje ni više ličnosti i rada Jerzyja Grotowskog. Ono osnovno i jedino što takvu podjelu čini znalačkom jednostavna je dijakronija u Grotowskijevom radu koja savršeno reflektira, riječima Eckharta, rastakanje jedne ličnosti zajedno s vremenom, prati jedan proces koji započinje i završava „prljavim poslom“ koji se početno očituje u raznim istraživanjima, a završno u svetosti koncentriranog djelovanja u osami.

Tekstovi i stenogrami Ka siromašnom kazalištu, Ogoljeni glumac, Kazalište i ritual, Vježbanje i Glas ocrtavaju jedan drukčiji pogled na funkcije i uloge različitih elemenata kazališne umjetnosti. Grotowski zagovara redukciju kazališnih elemenata na način odstranjivanja svega suvišnog što ne čini samu bit ili esenciju kazališta. Ono esencijalno kazališno, za razliku od dramskog, filmskog ili televizijskog, prema Grotowskom jest vrlo jednostavan i samorazumljiv čin žive razmjene između gledatelja i glumaca koji se odigrava hic et nunc i tako reći podsjeća na drevnu mogućnost trenutačnog prevladavanja kulturno uvjetovanih ograničenja svijesti. E sad, ukoliko se odmaknemo od možda i značenjski i stilski pretjeranog (prebogatog) njihova jezičnog razlaganja, Grotowskijeve ideje otprilike se mogu svesti na neka opća mjesta. Prvo i osnovno je „osiromašivanje“, dakle već spomenuto izbacivanje ne-kazališnog iz kazališta (igra svjetla, umjetna glazba, scena, gledalište, kostimografija) u svrhu njegove esencijalizacije. Ono drugo, na čemu možda i najviše inzistira i što mu je najveća preokupacija u postkazališnoj fazi, kada se od jalove „siromaške“ teorije udaljava, jest reformacija glumačke prakse.

Red, rad i disciplina, Grotowskijev je refren o glumačkoj vještini. Onda kada se ugleda u Stanislavskog i njegovu „metodu fizički radnji“ od njega se odmah odmiče jasno distingvirajući pojmove tehnike i estetike. Ono što Grotowski od Stanislavskog baštini njegova je tehnika, očitovana u radu na profesionalizaciji glumačke prakse koju je u konačnici uspješno uobličio u jednu cerebralnu disciplinu pobuđivanja pamćenja osjećaja i misli. Ono što Grotowski sustavno odbija to je estetika Stanislavskog, njegova sadržajna realizacija koja se očituje u aditivnom, pozitivnom određenju glumačkog treninga, na upućivanju glumca i govoru o tome kako i što treba raditi. Njegova je ideja, s druge strane, bezoblično skeletna, reducirana na nekoliko osnovnih elemenata koji funkcioniraju samo u okviru posvećenog rada u majstorovu kružoku. Za njega je idealni glumac svetac, ili u krajnjoj varijanti performer, koji ne stječe nikakve vještine niti vježba tijelo u konvencionalnom smislu tjelesnog razvoja, nego vlastite vještine otkriva eliminacijskim putem, „via negativa“, dakle otklanjanjem eventualnih fizičkih ili psihičkih prepreka koje zatvaraju idealnu i bezgraničnu ljudsku formu.

Radi se u stvari o nekakvoj vrsti metatreninga, treninga treniranja ili treninga koncentracije koji bi trebao glumcima omogućiti oslobađanje potencijala u Činu (s velikim č) izravnog izražavanja duhovnih nadražaja iz, bitno je naglasiti, vlastitih biografskih momenata pred gledateljima, ili u krajnjoj varijanti svjedocima, koji su katalizatori transa. Tako Grotowski u razgovorima upućuje na neke aspekte vježbanja tijela i glasa koje bi trebalo izbjegavati, do čega je između ostalog došao „promatranjem“ različitih dalekih kultura i kazališnih sustava (balijsko kazalište, japansko kazalište noh, pleme Yoruba...). Zaključno, nema tu recepta, nema tu mesa, postoji samo slutnja i uvjerenje da se radi nešto istinski ljudsko, nešto što seže do izlizanog aerhetipskog, nečeg univerzalno ljudskog. Pristup svakom glumcu je indvidualiziran jer on u izvedbi treba „dati sebe“, prestati postojati i prizvati ono duboko zakopano zajedničko ritualno svim prisutnim svjedocima.

Drugi dio knjige, aneks, koncipiran je kao nekakav „best of“ tekstova o Grotowskom iz mekanih pera naklonjenih kolega. Tesktovi Konstantyja Puzyne Kristov povratak i Prilog „Apocalypsisu“ vrijedna su, ali pomalo naporna svjedočanstva izvedbe predstave „Apocalypsis cum figuris“ koju je Grotowski realizirao sa svojim ansamblom „Teatar - laboratorij 13 redova“ u Wrocławu 1969. godine. Puzynin detaljni opis predstave nikako joj ne ide na čast, a još manje njegovo naknadno, makar ingenozno, upisivanje značenja razotkrivši takozvane slojeve „glumačke metaforike“ jer je već tada Grotowski bio mislima toliko daleko od bilo kojeg razlučivog sadržaja. Puno bolje zvuči pitanje gdje je Grotowski koje si postavlja Tadeusz Burzyński u tekstu Grotowski – stvarna veličina. U trenutku (1988) kada su svi već prihvatili mesijansku ulogu Grotowskog u poljskoj i svjetskoj kazališnoj praksi i kada mnoštvo, među njima sve više onih koji nisu bili upoznati s njegovim ranim radom, željno iščekuje njegovo novo ostvarenje on se osamljuje u talijanskoj Pontederi i tamo nastavlja do svoje smrti raditi i istraživati sa (u) skupinama glumaca.

Zato je drugi dio knjige „O kazalištu i glumi“, pretežito ispunjen tekstovima drugih o Grotowskom, indikator velike promjene tj. radikalnog zaokreta Grotowskog od kazališta preko glume i glumačke prakse pa sve do izvođenja čistih životnih impulsa. Ritualne umjetnosti nisu više kazalište, tu se ništa ne izvodi, ne glumi, ne predstavlja i ne podvaja, tu se odvija stalna dinamika procesa otkrivanja, opuštanja i propuštanja tijela do esencije i natrag. Tu se radi na očitosti, na ne mišljenju, nema diskursa, jezika, teorije, tu se radi i djeluje na dohvaćanju cijelog iskustva životnih impulsa u balansu između oslobađajuće spontanosti i preciznosti tehničkog vježbanja. Svako malo učitelj se iz svoje pronađene kule spuštao među obične ljude „laike“ i na konferencijama o kazalištu im prenosio svoje spoznaje i rezultate „laboratorijskih eksperimenata“.

Zbigniew Osiński dobro primjećuje da je Grotowski uvijek bio osobenjak izvanredno dosljedan svojem obrnutom avangardizmu, dakle onom koji čuva leđa, a ne uvijek gleda naprijed. Ta leđa su stalna disciplina, trening, vježba i preciznost izvođenja već postojećeg u nama, izražavanog na različite načine tijekom povijesti. Takvoj ličnosti teško je spočitati apsolutnu privatizaciju rada, u toj mjeri da je svaki pokušaj sljedbe ili oponašanja njegove metode u njemu izazivao duboku nelagodu i nezadovoljstvo. To što on s teškoćama balansira javna istupanja i privatan rad uopće nije bitno, bitno je da se u ovim tekstovima nazire put ili putovi dosljednosti i volje koja je itekako korisna za sve buduće kazališne aspirante. Često ga se spominje i u kontekstu kazališne antropologije Eugenia Barbe, i da s pravom, zgodno mu paše ta oznaka, metodološki gledano pravi je antropolog.

U konačnici ono što Grotowski proponira djelovanje je, a ne teorija, tekst ili riječ, jer već u ranoj fazi svojeg rada uviđa slabosti slova u zaokruživanju značenja što se očituje u ponekad bizarnim i nedokučivim sentencama, a ponekad komično jasnim i lakonskim uputstvima. Osluškujući puls različitih kultura bez misaonog interveniranja u njih Grotowski se rastočio u vremenu i stao na put prema vječnosti, a njegove tragove u jednoličnom žitu jezika trebali bi moći vidjeti svi.

Jerzy Grotowski

O kazalištu i glumi

  • Prijevod: Jasmin Novljaković
  • Srednja Europa 09/2020.
  • 238 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789538281211
  • Cijena 129.00 kn

Knjiga 'O kazalištu i glumi' donosi zbirku tekstova Jerzyja Grotowskog (1933-1999) nastalih u razdoblju između 1965. i 1969. godine, jednog od najvećih kazališnih vizionara 20. stoljeća – "gurua" svjetskog alternativnog teatra šezdesetih godina, čije je djelovanje snažno utjecalo na razvoj kazališnih ideja i prakse u čitavom svijetu.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –