Dario Harjaček : Lektire bih zajedno s vjeronaukom izbacio iz škola

Dario Harjaček

Dario Harjaček (Beč, 1979.) nakon završene Gimnazije u Varaždinu 1997. upisao je studij komparativne književnosti i povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a zatim studij režije na ADU. Prva javna izvedba predstave bila je režijski ispit "Adam i Eva" Miroslava Krleže u sklopu Eurokaza 2004. godine. Prvu profesionalnu produkciju, W. Schwab "Uništenje naroda", ostvario 2005. godine u HNK Varaždin.

Diplomirao je 2006. godine adaptacijom Čehovljeve drame "Tri sestre" u Teatru &td. Od tada se uglavnom bavi autorskim scenskim realizacijama adaptacija filmova, romana i klasičnih dramskih tekstova ("Pijanistica" prema romanu Elfriede Jelinek, "In camera", prema filmu "Anđeo uništenja" Louisa Bunuela, "Hamletprsona", prema Shakespeareu i Bergmanovom filmu "Persona", "Jesenja sonata", prema Bergmanu, "U registraturi", prema A. Kovačiću, "Alan Ford", prema istoimenom stripu) te nizom scenskih adaptacija dječje literature i  režijom djela suvremenih autora (Werner Schwab, Davor Špišić, Rona Žulj, Nina Mitrović, Roland Schimmelpfenig, Jon Fosse, Igor Rajki, Simon Bent, David Mameth, Tena Štivičić i dr.) kao i nizom drugih autora. 2011. postavlja "Kate kapuralicu" Vlaha Stullija u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara, a 2018. na istom festivalu režira predstavu "Pod balkonima" prema novelističkoj prozi Ranka Marinkovića.

Kao suradnik sudjelovao je u nekoliko plesnih projekata. Napisao je pedesetak scenarija za nekoliko emisija dječjeg programa HRT-a. Suradnik je i dramskog programa Hrvatskog radija. Do sada je režirao tridesetak predstava u gotovo svim kazalištima u Hrvatskoj, od čega najznačajnije predstave u GDK Gavella, ZKM, Dubrovačke ljetne igre, HNK Varaždin, HNK Split, Ludens teatar, HNK Rijeka, KMD Dubrovnik, te mnogim drugima.

Godine 2018. objavio je roman "Sanjica Lacković" (Naklada OceanMore). Više o temama koje je otvorio ovim romanom, saznajte u našem, nadam se, vrlo inspirativnom razgovoru.

Sanjica Lacković Harjaček Dario

Srđan Sandić: U romanu "Sanjica Lacković" bavite se, kako ste i sami naglasili „mlitavom generacijom intelektualaca“ koja je od svoje djece napravila demone. Ja bih rekao - antiintelektualaca, a ne intelektualaca, ako se razumijemo. Što mislite o tom prijedlogu?

Dario Harjaček: Prošlo je gotovo dvije godine otkako sam završio rukopis i skoro godinu dana otkako je objavljen roman "Sanjica Lacković". U ovom trenutku mislim da imam nekakav odmak prema tom materijalu. "Sanjica Lacković" ostavlja i mene i čitatelje zarobljene u krugu užasa koji se zove suvremena hrvatska država, ta Tuđmanova Hrvatska koja je nastajala pred mojim očima upravo u formativnim godinama. Prije toga posttitovska Jugoslavija.

Rođen sam 1979. Sve skupa jedan kontinuitet unutar kojeg je sitnim dušama otvoren prostor da se razmahuju velikim gestama. Mislim da svaki senzibilniji čovjek, da svako misleće biće unutar okvira takve kulture osjeća duboku sudbinsku tjeskobu, nosi breme svojih predaka kao veliki kamen u utrobi. Pokret koji je postavljao moralne temelje ovog novog društva još uvijek, nakon trideset godina zadržao je moć, a kako stvari stoje, imat će je još jedno dugo vrijeme. Mnogi su na to od početka upozoravali, ali danas je svakome jasno da temelja nema, jer su upravo ti ljudi koji su bili zaduženi za postavljanje temelja zbrisali s novcem namijenjenim za tu svrhu.

Društvo u kojem živimo kuća je bez temelja. Društvo u kojem živimo nastalo je na pljački i obmani. Godine 2016. godine tadašnji predsjednik istog tog pokreta izjavljuje kako je „moral relativna kategorija“. To je dosta hrabri istup, budući da se osim njega nitko drugi nije usudio izgovoriti ono što je svima jasno. S jedne strane oportunizam, s druge idealizam. Tko je sve to dopustio? Je li realitet našeg suvremenog društva konstrukcija tog pokreta ili je taj pokret komprimirana slika našeg realiteta? Iako se u romanu plovi kroz vrijeme od preko pedeset godina, jezgra radnje smještena je upravo u godinu 2016. – godinu koju bih nazvao „Balom vampira“.

Bila je to godina u kojoj su se probudili demoni i koja je pokazala kako pravog mehanizma za kolektivni egzorcizam nemamo. Postalo je jasno kako politička alternativa Pokretu za to nema snage, a niti povjerenja od strane građana. U međuvremenu politička se alternativa raspala na sitne, sitne komadiće. Ja osobno danas više ne vjerujem u političku stvarnost niti od politike više išta očekujem. Nakon "Sanjice Lacković" pokušavam iz sebe izbaciti sve otrove političkog mišljenja nataloženih u meni. Ne vjerujem više niti u intelektualizam. Verujem u elementarnu ljudsku solidarnost, u razboritost. Vjerujem u ljude koji znaju voljeti. Vjerujem da je bez vjere nemoguće živjeti.
 
Antiintelektualizam u svojoj je punoj snazi. Alat su mu, dakako – fake news.

U okolnostima gdje kultura ne uspostavlja čak ni minimalni konsenzus vrijednosti, cinizam se javlja kao jaki obrambeni mehanizam. Nazvao bih ga čak temeljnim intelektualnim alatom samozavaravanja. Smijati se nakaradnosti postao je najživlji okvir intelektuanog legitimiranja. Ljudi vole freak show pa im se stoga taj freak show neprestano i nudi. Postoji čudna simbioza između medija i likova koji u javnost plasiraju svoje bizarne ideje. To je zato jer ljudi jedva čekaju svaki novi ispad likova poput don Stojića, biskupa Jezerinca, Košića, Željke Markić, Ladislava Ilčića... Mediji profitiraju na njima. Oni su im vrlo važni. Na taj način stječe se dojam kako takvi ljudi imaju veliki utjecaj na kreiranje suvremene stvarnosti, iako to uopće nije istina. Ili možda bolje reći – to je istina unutar prostora samo jedne konstruirane stvarnosti.

Prošlo je premalo vremena da bi smo mogli znati na koji način sva ta ogromna količina informacija koja svakodnevno ulazi u nas, dugoročno djeluje na naše mentalno zdravlje. I sam osjećam kako me ovisnost o neprestanom zatrpavanju informacijama guši, kako mi krade mir, kako me često dovodi u situacije u kojima vodim silne imaginarne razgovore s ljudima do čijeg mi stava uopće nije stalo. Dugoročno, depresija je stanje koje bi moglo biti već našoj, a da ne govorimo o generacijama koje dolaze, sasvim prirodno stanje. Nisam siguran da bih u tom kontekstu koristio pojam antiintelektualizam.To su mehanizmi koji u prvom redu razdiru duh, a nakon toga um.

Jedan od glavnih likova moga romana - Petar Krešimir Vitez - dolazi iz velike konzervativne obitelji, odrastao je u malom, ljupkom gradiću na sjeveru Hrvatske, svjedočeći licemjerju doktrine koja mu se nameće. Fokusiran na negativnost sredine koja ga oblikuje, on cijeli svoj život ostaje u krugu onoga što prezire. Prezir postaje njegov modus vivendi. To je za mene prostor o kojem sam htio pisati jer je tako izrazito simptomatičan za naš mentalitet – borba protiv, prokazivanje neprijatelja, vječita potreba da se čovjek stavi u poziciju žrtve. Osjećam potrebu promjene paradigme. Fake news je fake news samo onima koji te vijesti prate. No njihov utjecaj je minoran na stvarnost koja ih ignorira. Za mene je sloboda pitanje odabira paradigme, odbijanje da se pristane na bizarne konstrukcije stvarnosti. Potrebno je pobjeći od upisanog mehanizma konstantnog negativnog sagledavanja negativnosti.
 
Upravo su sloboda i mržnja krovne teme vašeg romana, uopćeno, nategnuto rečeno... ipak, što se može reći o slobodi? Zašto ju ljudi toliko teško „odabiru“? Što je u njoj “teško”?

Mislim da je to u prvom redu strah od samoće. Biti slobodan vrlo često podrazumijeva biti sam. U "Sanjici Lacković" likovi se prvenstveno ne mogu osloboditi vlastitih trauma. Njihov je problem taj što odabir bijega od vlastite obitelji konstantno, podsvjesno znači ostvarenje potrebe za osvetom. Osloboditi se okova obiteljskih trauma vrlo često znači upijanje mehanizama borbe koje smo naučili upravo unutar obitelji. Konflikt s ocem ili majkom vraća se kao bumerang. Nakon što učinimo sve ne bi li bili u potpunosti njihova suprotnost, shvaćamo da smo po svemu isti poput njih. Početak svake slobode počinje od pomirenja. Bez mira sloboda ne postoji. A to je tako teško razumjeti. Čak kada svjesno to i možemo postaviti u jasnu formulu.

Moj se roman vrlo izravno referira na "Bjesove" F. M. Dostojevskog. Lik Gorana Podolnjaka u romanu neka je moja vizija suvremenog Stavrogina – on je karizmatična, moćna, beskrajno talentirana osobnost koja je duboko nepomirena. On nikada nije naučio kako rastvoriti stvarnost sastavljenu samo od prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Dostojevski govori o generaciji koja živi bez Boga, o generaciji koja je ubila Boga pa nakon toga ostala sama, u širokom prostoru besmisla i nepravde. Čovjek se mora upoznati s Bogom da bi mogao biti slobodan. Bez Boga nitko ne može biti slobodan. Unutar okvira vremena i prostora sloboda je čista iluzija.
 
Zašto je onda put u mržnju jednostavniji? Je li ona integralni dio naše ličnosti?

Mržnju redovito kreira povrijeđenost. Nezadovoljstvo nedostatkom kazne za zločine kojima svjedočimo. Mržnja je oblik frustracije. Postoji li itko u ovom društvu tko vjeruje u provedbu pravde? Naučili smo da iz pozicija moći ljudi postaju nedodirljivi. Pomirili smo se s time. Tko ima moć, taj postaje arbitar pravde. To se ne odnosi samo na politiku, sudstvo, već prvenstveno na obiteljske odnose. Patrijarhat nas uči da između riječi otac i riječi istina stoji znak jednakosti. Ono čime sam se ja bavio u svojoj knjizi jest mržnja proizašla iz nemogućnosti da se izađe izvan patrijarhalnih shema. Perverzija kreće u trenutku kada oko sebe više ne vidite niti jednu mušku osobu u čiji ljudski integritet možete vjerovati. To je sustav sa polomljenim stupovima u kojem predbacivanje krivice postaje temeljni mehanizam funkcioniranja. To je obezglavljeni svijet u kojem nitko ne vjeruje ni u što drugo nego samo u vlastitu mržnju.

U tom smislu granice svijeta mojeg romana ostaju unutar tragične spoznaje propasti. Ali to je dijagnoza. Za vrijeme pisanja romana živo me obuzimao osjećaj življenja u prostoru mržnje. Nakon ove dijagnoze volio bih se primaknuti prostoru promjene. Ona je moguća samo nakon što se jasno postavi dijagnoza.
 

Provodni motiv je pjesma Philipa Larkina s kojom počinje, a koja u osnovi kaže: obitelj je ta koja nas određuje. Obitelji su te koje su odredile sve likove u toj knjizi. Smijemo li vjerovati u preodgoj? Ovako postavljeno smo svi previše determinirani…

Struktura mišljenja stvara se unutar obitelji, ona je poput jezika. Svaki jezik ima svoju logiku i poštivanje te logike podrazumijeva preduvjet stvaranja odnosa s ostalim ljudima. Promijeniti logiku sustava mišljenja kojeg nam je usadila naša obitelj jest poput učenja novog jezika. Mi tim jezikom možemo govoriti, ponekad čak on može postati i naš primarni jezik, no materinji jezik ostaje materinji jezik. Osim toga, mislim da je konflikt prirodno stanje unutar obitelji. Preko konflikta s roditeljima učimo biti vlastiti ljudi. Trenutak kada nadiđemo taj konflikt predstavlja trenutak istinske ljudske zrelosti. Mislim da su ljudi koji su u mladosti zakinuti za sukob s roditeljima nedovršeni ljudi. Uglavnom vrlo dosadni. Ne volim takve ljude.
 
Možemo li u Hrvatskoj zaista govoriti o “konzervativnoj revoluciji” ili pak o kontinuitetu toksične konzervativnosti?

Djetinjstvo i mladost proveo sam u Varaždinu, gradu u kojem HDZ nikada nije osvojio izbore. Nacionalizam, ksenofobija nikad nisu bili prisutni u javnom prostoru. Bila je to naizgled vrlo progresivna sredina. No bez obzira na to, bila je to sredina koja se nikada nije znala nositi ni sa kakvom drugosti. Prezir prema drugačijima skrivao se duboko, taj prezir se nije odnosio samo na manjine, nego i na susjede, pa čak i prijatelje. Taj nedostatak ljudske otvorenosti nazvao bih ultimativnim konzervativizmom. Konzervativizam je prvenstveno potpuna odsutnost empatije prema bilo čemu s čim se u potpunosti ne možemo identificirati. 

U tom smislu, čini mi se da su mirne, tihe malograđanske sredine najveća legla potencijalnog oživljavanja fašizma. I današnja glavna struja prokonzervativnih aktivista potječe iz malograđanskog ambijenta. Iz situiranih, dobrostojećih građanskih kuća. Hrvatska nikada nije bila liberalna zemlja. Ovdje se čak ne može govoriti niti o odnosu ruralnog i urbanog sustava mišljenja. Ja čak nikada nisam primijetio neki veliki diskontinuitet između vrijednosti u vremenu kada smo bili komunistička zemlja i sada kad smo katolička zemlja. Komunizam i katolicizam gotovo su identične doktrine po pitanju morala.
 
Radili ste prema dramskim tekstovima suvremenih hrvatskih pisaca (N. Mitrović, D. Špišić, R. Žulj, T. Štivičić) te predstave koje su nastale prema predlošcima klasika filmske umjetnosti i suvremene proze (Jelinek, Bergman, Bunuel). Što danas čitate, s kim sugovorite?

Upravo sam s Vedranom Klepicom u splitskom HNK počeo postavljati Moliereovog "Umišljenog bolesnika". Prvi put radim Molierea i čini mi se da smo pronašli vrlo uzbudljiv ključ interpretacije koji se u potpunosti odmiče od teme liječništva kao obmane i šarlatanstva i ulazi u sferu seciranja obiteljskih odnosa unutar vrlo čvrste patrijarhalne strukture. S jedne strane stoji otac, vladar, zlostavljač, fetišist, a s druge strane njegova potlačena svojta koja je lišena bilo kakve iluzije o mogućoj revoluciji. Ono što nas zanima u toj priči jest kako preživjeti izopačenu vlast, a da se pri tom sačuva vlastito dostojanstvo. Držim da je to vrlo aktualna tema. U interpretaciji se jako referiramo na filmove Louisa Bunuela i Yorgosa Lanthimosa. Primičemo Molierea perverziji suvremenog građanstva. I sve se kockice savršeno poklapaju. Divan je sugovornik taj Moliere. 

Kako vidite ovu suludost, iznova, s lektirom, s pregovorima oko toga što su kanonska djela? O svim onim knjigama koje su predložene da budu izuzete?

Lektire bih zajedno s vjeronaukom izbacio iz škola. Princip prisile na čitanje u kojem nema jasne vizije kako zaista djecu i mlade ljude zainteresirati za knjigu neopisivo je zastario. Činjenica jest da današnje generacije uopće ne čitaju te knjige. Mislim da su u tom smislu i profesori digli ruke. Ne znam točno koje su knjige izbačene, a koje su ostale, ali  sve to skupa ni nema baš puno smisla tako dugo dok se školski programi ne približe djeci dvadeset i prvog stoljeća. Čitao sam nedavno "Družbu Pere Kvržice" sa svojom kćeri kao lektiru. Mislim da toj knjizi nije mjesto u lektiri. Zanimljivo mi je da se načelno škole zalažu za nultu toleranciju prema vršnjačkom nasilju i nasilju općenito dok se za lektiru obrađuju knjige u kojima se vrlo afirmativno govori o nasilju – ako je za dobru svrhu. Osim toga, u toj se knjizi o fizičkom zlostavljanju djece od strane roditelja govori kao o stvari samoj po sebi razumljivoj.
 
Kako pak tumačite sustavan „napad“ na kritiku, na kulturnu kritiku, de facto je izbačena iz svih dnevnih i tjednih medija? Može li bez objektivne i stručne opservacije umjetnička scena uopće djelovati? Biti cjelovitom?

Kao i umjetnici, kritičari se moraju dokazati. Kritika bi trebala biti najviša instanca umjetničke scene. U ovom poluprostoru ona je strahovito trivijalna. Mislim da bi se kritičari trebali boriti za sebe, ukoliko im je stalo da budu integralni dio kreiranja kulture. Jer to bi trebala biti osnovna funkcija kritike – definiranje prostora scene. Afirmacija. Stvaranje konteksta. Osobno, kritike ne čitam. Niti za svoje niti za predstave svojih kolega.

Ranko Marinković vam je bio zadnja kazališna inspiracija, na Dubrovačkim ljetnim igrama. Možete li se prisjetiti tog iskustva i izazova koje ste si postavili? Možete li podijeliti nešto iz iskustva suradnje sa Vedranom Klepicom?

Volio bih kada bi se Dubrovačkim ljetnim igrama kao najvećem nacionalnom festivalu dalo više pozornosti u javnosti. Mislim da smo sa predstavom Pod balkonima Vedrana i ja napravili zaista veliki posao. Naravno, zajedno sa velikim, predivnim ansamblom. Marinković nas je zaintrigirao sa svojim ranim novelama jer se politički kontekst tih priča gotovo preklapa s našom današnjom situacijom. U trenutku kaosa i netrpeljivosti poradi velikih socijalnih nejednakosti, male se sredine utječu na fašizam kao vrlo suvislu ideju ponovne uspostave reda i čvrstih, tradicionalnih vrijednosti.

S druge strane je vječiti kompleks potlačenih klasa – urezani osjećaj inferiornosti radi kojeg se borba za vlastita prava pretvara u brutalnu autodestrukciju. Vedrana i ja imamo vrlo slično socijalno zaleđe radi kojeg mislim da jako dobro detektiramo slični spektar tema. Mislim da je to moj daleko najbolji kazališni rad, a upravo je Vedrana dala jednu beskompromisnu oštrinu radi koje ta predstava tako izravno komunicira s publikom.  
 
Koji su daljnji planovi?

Volio bih kupiti novi auto. Zaraditi čim više para. Radim na tome da budem što manje nesiguran u svoje sposobnosti. Nastojim uživati u radu. I čim manje se svađati sa svojim najbližima. Pokušavam svakodnevno meditirati i baviti se sportom. Dolazim u godine kad se zdravlje ne podrazumijeva samo po sebi.