John Stuart Mill : Autobiografija
Augustinova autobiografija potraga je za Bogom. Abelardova je svjedočanstvo koliko vas može koštati borba s glupošću vaših bližnjih. Rousseauova podučava o težini civilizacijskih okova i himna je povratku prirodi, agresivna kao sve himne. Nietzscheova je sva u znaku inspiracije, nadahnuće je njezin osnovni provodni motiv. Millova autobiografija prije svega je potraga za znanjem koje se oslanja na čovjekove prirodne resurse, budući se nije oslanjao na apsolut u bilo kojem drugom obliku.
Ovim bi se temeljnim autobiografijama mogle dodati još neke: npr. cijeli književni opus Henrya Millera, zatim, autobiografija Johna Cowpera Powysa, možda najšarmantniji prošlostoljetni takav spis, sav u znaku magične osnove života. Sartreova je svjedočanstvo o nemilosrdnosti prema sebi, njemu nije kriva svjetska umrežena tupost nego njegova osobna nesposobnost, na koju se više puta tijekom "Riječi" oštro obrecne. Tko li je rekao (Salinger?), da bi istinski zanimljivo bilo čitati Isusovu autobiografiju, jer je ovo sve ostalo što je došlo do nas tek blijedi, politiziranjem zamućeni apokrif?
A kada sve stavimo na kup, onda se temeljnim stavom prema autobiografijama možda može gledati na Rushdijev, kada on na jednom mjestu "Sotonskih stihova" kaže kako su sva takva spisateljska nastojanja poput onog zaljubljenog pogleda u ogledalu što si ga sami sebi upućujemo u kupatilu prije nego li hitamo na kakav važan sastanak.
John Stuart Mill (1806-1873) najpoznatiji je po svojem eseju "O slobodi", a napisao je i "Logiku" (koju su opovrgavali Russell & Whitehead u "The Principia Mathematica"), "Načela političke ekonomije", "Utilitarizam" i anticipirajuću "Podređenost žena". U proslovu "Autobiografiji" Mill se ispričava što će čitatelja gnjaviti pisanjem o svom neuzbudljivom životu i odmah nakon toga daje do znanja o čemu se u njegovu pisanju radi. Bilo je to vrijeme, kaže Mill, u kojemu se mnogo govorilo i raspravljalo o obrazovanju, pa je došao do zaključka kako bi koji redak o njegovu slučaju mogao doprinijeti raspravi.
Naime, Mill nije imao nikakvo formalno obrazovanje, sam ga karakterizira riječju "neuobičajeno", i u prvih nekoliko stranica opisuje kontekst iz kojega je izniklo njegovo nesvakidašnje intelektualno uzdizanje. Njegov je otac bio James Mill, autor "Povijesti britanske Indije", i sam čovjek koji je do visokih položaja dospio vlastitim snagama, jer je potjecao iz siromašne obrtničke obitelji i koji je svojim prirodnim darovima privukao pozornost sir Johna Stuarta iz Fettercairna, mentora i mecene koji se pobrinuo za mladićevo vrhunsko obrazovanje na Sveučilištu u Edinburghu. Otac je, kao i kasnije sin, radni vijek proveo u East India Houseu, glavnom sjedištu Istočnoindijske kompanije, gdje je John Stuart Mill kasnije dogurao do vrha birokratske hijerarhije i gdje je zarađivao kruh nasušni za svoj "nezanimljivi" život, koji je bio toliko "dosadan" da je mali John već sa sedam godina čitao Platona u originalu.
Ni otac nije bio bezopasna zvijerka: kada su mu dali Kantove spise na čitanje lakonski je ustvrdio kako mu je sasvim jasno "kamo jadni Kant ide". Otac je Johna podvrgnuo odgojnom eksperimentu u skladu s načelima utilitarizma. Grčki je učio asocijativno, pa je grčke tragičare, povjesničare i filozofe u originalu čitao već s osam godina života, kada ovaj odgojni zapt nadopunjuje svladavanjem latinskoga, geometrije i algebre; kemija je došla na red s jedanaest godina, a u dvanaestoj prelazi na Aristotela i Hobbesa. S trinaest studira političku ekonomiju na osnovi "Načela političke ekonomije" Davida Ricarda, i to uz pomoć autora, inače najboljeg prijatelja svoga oca.
Ideja po kojoj je došlo do ovako usustavljenog obrazovanja zasniva se na učenjima jednog drugog prijatelja njegova oca, Jeremya Benthama, vođe "filozofskih radikala", koji je cjelokupnu filozofiju zasnovao na dva načela, načelu asocijacije i načelu sreće. Prvo načelo Mill je smatrao ishodištem mogućnosti analize spoznavanja i nastojao dokazati kako se misao ne razvija iz općeg na pojedinačno, nego s pojedinačnog na pojedinačno. Dedukcija je tautologija.
Millova "Autobiografija" pripada, kako rekosmo, rodu velikih autobiografija. Modernom bi čitatelju mogla biti zanimljiva i zbog tematiziranja jedne od ključnih tema ovih naših vremena: depresije. Jedna od najboljih knjiga na ovu temu istekla je iz pera Williama Styrona, knjizi je naslov "Darkness Visible: A Memoir of Madness". Mill je dobro procijenio svoga protivnika i dao blještavu analizu, skupa s recepturom izlaska iz krize: "Nisam tražio utjehu u govorenju drugima o tome što osjećam. Da sam ikoga volio dovoljno da bude nužno da mu povjerim svoje jade, ne bih bio u stanju u kojemu sam bio." Što je fenomenalna zamjedba, jedna od onih koje mogu dati nadu. Tada se okreće čitanju poezije, u kojoj, uz ljubav prema Harriet Taylor, pronalazi neku vrstu iščašene metafizike, neku vrstu religije.
Neobično je naletjeti na nju u ovako intelektualno destiliranom štivu poput Millovoga. Iako je izgubio u dvadesetom stoljeću nakon što su ideje socijaldemokracije zasjele u sedla vlasti, on je jedan od autora koje ponovno treba iščitavati jer njegovo vrijeme tek dolazi. Dobro je rekao Sloterdijk: nakon što su propali fašizmi, nacionalsocijalizmi i komunizmi, čini se kako ponovno trebamo preispitati vlastite stavove i prihvatiti se čitanja Humea, Milla, Tocquevillea, Fureta i mnogih drugih koji nam o nama samima pričaju ponešto drugačiju priču od danas usvojene, obljubljene i neprekidno branjene.
Na rukopisu 'Autobiografije' Mill je radio godinama i na koncu iz nje izostavio fragment u kojemu kaže kako je za njegovo sazrijevanje upravo poguban utjecaj imao strah kao motiv obrazovanja, kako nije učio iz ljubavi nego iz drhtaja pred autoritetima. Ne bojte se libertarijanizma.
John Stuart Mill: "Autobiografija"
Preveo Damjan Lalović
Disput, 2011.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )