Josip Mlakić – "Psi i klaunovi"

Održava se
01.01.1901.

Autor jednog od najkvalitetnijih proznih opusa koji tematizira rat u Bosni, Josip Mlakić, kojeg doista više ne treba posebno predstavljati podatkom kako je riječ o inženjeru strojarstva koji je naizgled niotkuda upao u književne vode romanom «Kad magle stanu» (2000), s jasnom tendencijom da u njima dugo i uspješno pliva, svojim je prošlim romanesknim naslovom «Čuvari mostova» (2005) na neki način otvorio novu stranicu, ili kako to kritika voli reći fazu svoga proznog rukopisa. Smjestivši fabulu romana u vrijeme poslije rata, koje još uvijek nosi njegove jake tragove jer je riječ o sudbini prognanika, činilo se kako se odmakao od tematiziranja samih ratnih zbivanja i njihovih u Mlakića često apsurdnih konotacija. No, ta nova faza, kako je jasno nakon upravo objavljenog novog romana «Psi i klaunovi», ni u kojem slučaju, za sada, ne ide u smjeru potpunog odmaka od glavnog tematskog polja Mlakićeva interesa - rata.

Rat u BIH onaj je centralni događaj oko kojega se plete i Mlakićeva nova proza, no nakon što je tematizirao i problematizirao samo središte stvari, sada se odmakao u pozadinu kako bi iz daljine osvijetlio neke druge aspekte događanja o kojima je tako uspješno pisao u romanima «Kad magle stanu» i «Živi i mrtvi», kao i zbirkama svojih priča. Nakon prognaničke sudbine, dakle onoga što se događalo poslije, u «Psima i klaunovima» pozabavio se onim što se događalo prije, u zloguka vremena tik pred početak samih ratnih zbivanja, kad su se itekako mogle iščitati naznake svih tragedija koje će uslijediti u višenacionalnoj bosanskoj sredini.

No, kad već govorimo o fazama, treba reći kako je Mlakićev novi roman u svakom slučaju i svojevrstan odmak u odnosu na prethodne. Prije svega riječ je o izboru pripovjedačkog glasa, u ovome slučaju do pred sam kraj romana kada dolazi do neočekivane izmjene pripovjedačke palice, to je tzv. infantilni pripovjedač. No, za razliku od svoje zemljakinje Nure Bazdulj Hubijar koja je u svom nagrađenom romanu «Kad je bio juli» uz pomoć tog tipa pripovjedača zaigrala na sentiment, Mlakić na taj način otvara jedan sasvim drugi put, put prema komici koje u ovome zapravo tragičnom romanu ima i više no što smo u ovog autora navikli. Dječak iz jednog bosanskog sela, opterećen domaćom zadaćom po kazni na temu «Putovanje u bolji svijet», ukrcava se u autobus koji vozi njegov otac i kreće prema Sarajevu, na predratni miting, na koji hrli skupina dobrano nacionalno podijeljenih suseljana. I kad Muslimani i Hrvati zauzmu svoja mjesta, svaki s jedne strane autobusa, okićeni king-size zastavama i komičnim samoprozvanim vođama, a pridruži im se i jedna lokalna rock skupina kojoj će se vrlo brzo raspasti vjera u krilaticu – svi smo mi rock and roll nacija, putovanje i pisanje domaće zadaće može početi.

Situacija u autobusu u početku više je nego komična, na onaj šijanovski način u kojem će čitatelj prepoznati tragove kultnog filma «Ko to tamo peva», tragove koji nisu nimalo skriveni, pa početni dijelovi romana doista funkcioniraju kao svojevrstan njegov remake. Plaćanje karata, pušenje u autobusu, ponašanje novopečenih nacionalnih vođa na mikro-autobusnoj razini, komični autoritet dječakova oca, izbor pjesama koje se pjevaju, sve će to kroz svoj infantilni i posve neinformirani filter bilježiti dječak čiji instinkt kad ga uhvati «ono nešto» ipak nepogrešivo sluti kako autobus definitivno ne vodi u bolji svijet. Isprva mali signali tragedije, kao što su postavljene zapreke na cesti ili pak podivljala priroda koja je prouzročila poplave i neprohodnost puteva vrlo će skoro dovesti do trenutka kad postaje jasno kako je tragedija, ne samo na globalnom nivou same zemlje, nego i na njihovom slučajnom uzorku neminovna.

Zanimljivo je kako je Mlakić i ovdje ponovio neke postupke ranije poznate iz njegove proze – tu je prije svega priroda, podivljala voda koja u ovome romanu zamjenjuje motiv magle koji je pratio njegove ratne romane, kao i vješta upotreba elemenata horora. Horor atmosfera, signali tragedije koji proviruju negdje iz mračnih sjena, naglašena je i naslovnim motivom maski psa i klaunova, a upravo taj motiv cijelom romanu daje i simboličku dimenziju. Nakon raznih događaja u atmosferi netom prije konačne podjele na «pse i klaunove», prema kraju oni se sve više dinamiziraju i postaju ozbiljniji, pa će početno komičnu skupljenu družinu zadesiti prava nacionalna podjela i pogibija, ubojstva, kao i nemogućnost ikakvog daljeg kretanja u bilo kojem smjeru. Kad sve oko njih postane doista posve mračno i tragično, infantilni će pripovjedač prepustiti pripovjedačku palicu starijem, jednom od članova provincijalne rock grupe koji je cijelo vrijeme piljio kroz prozor, «u prazno», i slutio kakav ih kraj očekuje. A ta će promjene rezultirati potpunom promjenom diskursa, pa će roman završiti i biti poentiran pesimističnim i u datim uvjetima zapravo vrlo realističkim promišljenjem o vremenu maski koje nije ništa drugo do vrijeme smrti, na način kako smo to navikli u ranijeg Mlakića, s pokojim zrncem filozofske soli. Završni čin, onaj kad autobus ostane usred provalije iz koje nema povratka, što je definitivna potvrda kako puta u bolji svijet sigurno nema, također je dodijeljen tom drugom, ozbiljnom pripovjedaču jer više nema vremena za eksperimente sa školskom zadaćom.

Ta promjena pripovjedača i diskursa pripovijedanja zapravo je najupitniji postupak u samom romanu, osim kao iznenađenje ono funkcionira i kao dubok rez u samo pripovjedno tkivo, no pitanje je kako bi i da li bi roman čak i koherentnije funkcionirao kao cjelina da je dječak sam doveo priču do kraja. No, činjenica je kako je Mlakiću uspio spoj komičnog i tragičnog, kao i gradacija ovoga drugoga, a iznenađujuće «lakši» prvi dio koji mu je omogućio izbor pripovjedača otkriva i neke druge pripovjedačke mogućnosti ovoga autora, koji ipak nije odolio da na svršetku ostane vjeran samome sebi iz prethodnih naslova. Umijeće fabuliranja, životni dijalozi i posve filmska atmosfera koju je čitajući lako moguće posve vizualizirati pokazuju kako je Mlakić više nego dobar i onda kad se mijenja i pomalo eksperimentira.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )