Josip Mlakić : Tragom zmijske košuljice
Bilo je doista samo pitanje vremena kada će se Josip Mlakić odmaknuti od glavne teme svih svojih dosadašnjih romana i većine pripovijesti - rata u Bosni. Nakon ratnih romana («Kad magle stanu», «Živi i mrtvi») uslijedio je postratni koji je tematizirao prognaničku sudbinu («Čuvari mostova»), pa prijeratni («Psi i klaunovi») kod kojeg je kritika već počela primjećivati ulazak u «novu fazu», iako ne i potpuni odmak od glavnog tematskog polja. Poigravanje s pripovjednim glasom, kao i elementi humora, bili su glavna uporišta argumentiranja Mlakićeve pripovjedačke mijene koja se počela nazirati.
Roman koji se ovih dana pojavio u knjižarama, formalno, može predstavljati iznenađenje i svakako ga treba pribilježiti kao svojevrstan odmak od ranijih naslova. «Tragom zmijske košuljice», naime, roman je smješten u bosansku prošlost, ispripovijedan glasom fojničkog fratra Ive Lašvanina, koji slušajući tuđe priče i doživljavajući vlastite, piše i zapisuje svjestan kako tako ostavlja trag, poput onog divlje zvijeri u snijegu ili zmijske košuljice.
Vrlo uspješan u dosljednom provođenju izabranog pripovjednog glasa i uvjerljiv u vremenskom odmaku u prošlost, jeziku i dočaravanju atmosfere (za koju je već točno primjećeno kako nalikuje onoj iz «Proklete avlije», pa doista dozvoljava komparaciju u andrićevskom smjeru), Mlakić ovoga puta ispisuje roman u kojem progovara o «velikim», vječnim temama - prividu, sumnji, opsesijama, vjeri i dr. Odabran pripovjedački glas omogućava mu konstantno propitivanje životnih istina i uobličavanje tzv. univerzalnih iskaza, kao i zaokruživanje čitave romaneskne cjeline poantom kako put pravednika vodi tragom zmijske košuljice.
Glavna fabularna dionica ima prave kriminalističke obrise - pronalazak leš(ev)a i kretanje tajanstvenim tragovima ubojstva, u nekoj vrsti privatne istrage koju provodi fra Ivo Lašvanin i koja mu otkriva i mnogo toga što nije direktno vezano uz ubojstva. No, ona se račva na brojne sporedne rukavce u kojima ima mjesta za prenošenje tuđih životnih priča, legendi, podsjećanja na povijesne događaje, za «preslagivanja priča» koje je čuo, vlastite refleksije, pa i dijelove intime u kojima se otkriva «jedina rimska katakomba u koju je u životu zalutao», dakako u liku jedne žene.
No, u svim tim meandrima priče na neki je način glavni junak Bosna sa svim svojim nedaćama i stradanjima, osvajanjima i ratovima, epidemijama kuge i gladi, kršćanima i Turcima, raznoraznim utjecajima i autohtonostima. Mlakić se, naime, odmakao od sadašnjosti i nedavne prošlosti, svome pripovjedaču odjenuo fratarsko ruho, dodijelio mu smirenost i sklonost refleksivnosti, kako bi iz drugoga kuta, drugom formom, ispričao priču o «zloćudnoj zemlji u kojoj se teške i mračne opsesije u pravilu razrješuju krvlju ili ih se odnese u grob».
Mlakićeva priča o Bosni i o krhotinama priča koje dobro posložene čine skladnu cjelinu, univerzalna je i svevremenska, koliko god može djelovati začudno u odnosu na očekivanja od autora koji je krenuo romanom «Kad magle stanu». Ovoga puta nema za Mlakića karakterističnog motiva magle, nego snijega kao vrlo naglašenog simbola knjige po kojoj zapisujemo svoje puteve. A ljudski je ostavljati tragove iza sebe, svjestan je Mlakićev fra Ivo, kao čovjek i kao pisac.
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )