Josip Novaković : Radionica pisanja fikcije
Daruvarčanin Josip Novaković (1956) s dvadeset godina odlazi u SAD gdje završava psihologiju, teologiju, filozofiju i književnost. Redoviti je profesor kreativnog pisanja na Penn State Univerisity. Dobitnik je nekoliko uglednih književnih nagrada. Kirkus Review proglašava ga jednim od najboljih pisaca u zadnjih deset godina. Novaković piše na engleskom, a hrvatska čitateljska publika zasigurno ga se sjeća po zbirci priča „Grimizne usne“ (2000) i zbirci eseja „Tražeći grob u Clevelandu“ (2003). Kako sam na nekoliko mjesta ističe, pisati je počeo posve slučajno, a o tajnama spisateljskoga „zanata“ posve jednostavno, solarovski sistematično i argumentirano čitko, piše u knjizi «Radionica pisanja fikcije».
Mnogi naši etablirani pisci (npr. S. Andrić) u početnim fazama svojega rada prošli su neke „kreativne radionice pisanja“ npr. onu koju je vodio Pavao Pavličić sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća, a ova koja se već više mjeseci održava u Booksi pod vodstvo Zorana Ferića zasigurno se tek sprema izbaciti u hrvatsku književnu orbitu pokoje spisateljsko ime.
Upravo budući polaznici različitih tečajeva pisanja sada po prvi puta dobivaju metodičan i informativno pregledan priručnik prepun savjeta jednoga pisaca, a oni koji nemaju potrebu biti „društveni samotnjaci“ imaju u Novakovićevoj knjizi dobar vodič za načine čitanja proze uz zanimljiv popis lektire. No, da ne bi bilo zabune, „Radionica pisanja fikcije“ ne nudi recepte kako se postaje piscem, naputci iz nje ne osiguravaju uspjeh na tržištu knjige, ne odgovara ona niti na ono Bagićevo pitanje „Treba li pisati kako dobri pisci pišu“.
Josip Novaković na ovaj je način želio ukazati na ključne elemente u tekstu da bi ono napisano bilo razumljivo i prepoznato od implicitnog čitatelja koji čuči u podsvijesti svakoga pisca. Navodeći niz primjera iz osobnog iskustva, citirajući brojna književna djela nameće se jedna provodna nit prisutna u većini vježbi - razvijanje autorske svijesti o recipijentskom pogledu. Udovoljiti horizotnu očekivanja čitatelja, nastojati uspostaviti s njime emotivan odnos kroz opise ambijenta, dijaloge, neočekivane rasplete, navesti ga da osjeti tekst samo su neka prozna mjesta na koja Novaković raspravama upućuje.
Kroz deset poglavlja (Izvori fikcionalne proze; Mjesto i vrijeme radnje; Lik: Zaplet; Točka gledišta; Dijalog i prizor; Počeci i krajevi; Opis i izbor riječi; Glas; Ispravci) i brojna podpoglavlja (npr. četvrto poglavlje Zaplet sastoji se od desetak podpoglavlja: Izvori i tipovi zapleta; Zaplet na temelju sukoba karaktera; Kombinirani zaplet; Vremenski slijed i zaplet...) istražuju se različita „umijeća pisanja pripovjednog djela“.
Autor obično nakon informativnog uvoda, ležernog upućivanja na predloške iz svjetske literature u kojima se ponajbolje ilustrira određeni prostor u tekstu (pohvalna je urednička gesta Krune Lokotara koji je u poglavlju Dijalekt i Prostote „ubacio“ primjere iz hrvatske književnosti) nudi više individualnih vježbi s točnim uputama o čemu treba pisati, što je cilj vježbe, odnosno na koji način svaki pisac napisanoga teksta može krenuti u auto-provjeru. Posebice su „originalni primjeri i metode za mjerenje spisateljskog napretka.“
«Radionica pisanja fikcije» neka je vrsta tehničkog savjetnika, smjernica koje osiguravaju da će onaj koji dnevno sat vremena „otvorenog duha“ provodi uz ponuđene vježbe uspijeti napisati čitljivi tekst u kojemu će potom neki drugi “društveni čitatelji” prepoznavati njegove kulturne vrednote kao umjetničkog proizvoda. Jer ističe Josip Novaković, samo navika pisanja daje prstima na tipkovnici lakoću, unutarnjim nemirima osjećaj slobode, osigurava ona i barthesovu žudnju za tekstom i zadovoljstvo nalik onom erotskom uzbuđenju.
( Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku )