Jovanka Babić Jelovac : S ljubavlju na usnama

Nakon neuobičajeno dinamične i nesvakidašnji komunikativne, gotovo interaktivne pjesničke večeri u riječkome RiBooku; knjižari po kojoj jednom tjedno kreativno harače razne inkarnacije duha Miše Nejašmića ugošćujući zaigrane, nabrijane, kompetentne i voljne... prošli sam četvrtak šetao gradom s pjesnikom Načinovićem koji se, nakratko zastavši na putu prema toplome čaju, zapitao: gdje je nestala intelektualna znatiželja?

Što se događa sa zainteresiranošću generacija kojima ćemo, obećajemo to u sprezi s biologijom i novom hrvatskom staleško-socijanom balistikom, ostaviti svijet da se njime bez nas bakću s njihovom zainteresiranošću za knjišku produkciju, poglavito onu pjesničku; kamo se sakrila ona kulturalna anksija s kojom smo, očito u naše vrijeme, opsjedali knjižare na dan kada je izlazio "Razlog", "Teka", "Quorum" ... u rukama kojih su to čitatelja i gdje su današnji književni časopisi? Pita se Daniel i sjeća se vremena kada je objaviti knjigu bio ozbiljan posao.

Tržište je bilo šest puta veće, nadovezujem se, svi smo govorili danas strane nam jezike, knjige su prolazile recenzije, pisali su ljudi kojima literarnost nije bila nepoznanica i koji su, daleko više i češće od toga što su pisali, čitali. A mi smo se trsili književnost iščupati iz ralja traljavih i samo balkanski kampanjskih inačica socijalističkih realizama. I brinuli o tome da književnost uvijek ima onu svoju, imanentnu energiju i da ju se ne svodi na sluškinju ideologije, režima, vremena za koje se, kako nam to i ovo današnje ponavlja, uvijek treba žrtvovati.

I kada se činilo da su stvari počele dolaziti na svoje i na se, dogodio se rat i rasap, jedna je ideologija zamijenila drugu, užase počinjene u ime klase zamijenili su užasi počinjeni u ime nacije, jezik kojim smo govorili postao je konačno naš, a književnost se, poput poslušne slovne švelje, prilagodila i tim promjenama. I tako preživjela još jedan žestok, ali kratkotrajan udar ideologije, da bi danas živjela bez ikakve ideologije, bez uvjerenja, bez zidova koje treba rušiti, bez tornjeva na koje se treba penjati ako se želi sagledati prostor prezenta.

Pišem uopćeno, ali jedan od najvećih bauka koji se piscu beči u licem jest literarnost autorskoga teksta. Ukoliko želiš da te se čita, primijeti, nagradi, odbij od literarnosti: upregni književnost u njezinu novu drugotnost: neka bude medij za prenošenje poruka iz sfere "danas"; neka se ne obazire na izraz, neka se, liječeći tebe, pretvara da liječi bolesno društvo boljetica kojega se manifestira u egzistencijalnoj praznini kakvom je zamišlja Oprah Winfrey, u epidemiji samoće koju na opskurnim TV kanalima liječe nezajažljive čitateljice Tarota, u agresivnoj uličnoj dehumanizaciji za koju se brinu bande... gdje romane piše Nives Celzijus, dok je, kao otvorenu knjigu čita Don Kaćunko, njezin ParaCelszijus... neka književnost u vremenu bez uvjerenja, bez kompasa i bez ideologija, bude deponij za izbacivanje osobnoga balasta na ionako prazan teritorij duha.

Svako vrijeme ima svoje pjesnike. Knjigu je objaviti danas ništa. Dvije milje kuna, računalo, nekakav samozvani urednik kojemu tvoj rođak nema za platiti pet metara drva, i eto, pjesnik si. Imaš knjigu objavljenu u biblioteci za koju nitko osim tebe i ljudi koji u njoj rade nije čuo; obučeš je u tvrde korice tako da kritičarima kojima dođe u ruke može podržati pisaći stol koji se, kao i tvoji stihovi, dosadno klima, nakitiš je nečim što podsjeća na dubok i turbulentan emotivni život, natakariš buljuk fotografija koje te, poput sjene u suton, pokrivajući prate... i na ono praznih stranica s kojima ni ti ni izdavač ne znate što ćete, napišeš nekoliko stihova: po prilici ovakvih:

"Sve je isto, / isto nije, / a moj osmjeh tugu krije... / zovem prošlost snenu / jorgovana uspomenu."; ili ovakvih (pazite, knjigu otvaram nasumice u nadi da neću ubosti baš nešto ovako): "Gledam kako odlaziš / a tu si / nestaješ, topiš se / živ si a nisi živ" (važno je napomenuti da ova pjesma ne obrađuje motiv Snješka Bijelića), ili pak ovako: "Tvoja ljubav / i nas dvoje / ništa drugo / na tom putu... // Zanos, Mladost, Sreća // Zastali smo, / nestali smo / i zato je tuga veća..."

I tako na skoro devedeset stranica, iz jedino njoj i urednicima inače nepostojeće izdavačke kuće poznatim razlozima, stihoklepa recimo Jovanka Babić Jelovac, očito i sama pjesnikinja. Kao i njezina poezija, ili što već jesu ta u kratke linije posložena slova na hrpicama, i ova kritika pisana je iz poeziji izvanjskih razloga. Kao kulturalni evidentarij užasa vremena u kojemu je, u pravu je Barack Obama, zaista sve moguće. I bombe u srcu grada, i ovakve knjige na nečijim policama.

Sloboda, svjedoči kompetentni čitatelj u izumiranju, ni približno ne umije da pjeva onako kako su sužnji pjevali o njoj. Tko preživi pričat će.

( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )