Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Petra Miočić Mandić • 11.07.2022.

Judith Vanistendael : Djevojka i crnac

Judith Vanistendael: Djevojka i crnac

Istražujući odnose unutar obitelji čijim će nevidljivim kalupom biti oblikovane dječje osobnosti prečesto pozornost usmjeravamo na relacije unutar spola; najsloženiju psihologiji poznatu vezu, onu majke i kćeri ili, neki će teoretičari reći čak i prirodno, rivalstvo oca i sina. Manje se pažnje, posebno izvan okvira priručnika o roditeljstvu, posvećuje odnosima snažnog formativnog potencijala, majke sa sinom ili oca s kćeri. Ipak, stručnjaci ih danas po važnosti izjednačavaju s onima razvijenim spram roditelja istog spola; lišeni djetetove potrebe za pronalaskom vlastitog zrcalnog odraza u roditeljskom liku (ili nužnosti bijega od takvog prepoznavanja), odnosi kćeri (ili sina s majkom), istraživanja pokazuju, mnogo su slobodniji, otvoreniji i oslobođeni potrebe za nadmetanjem te doprinose razvoju djetetova budućeg samopouzdanja i uče stvaranju i održavanju zdravih, ne isključivo ljubavnih, odnosa s osobama suprotnog spola. 

Takvi odnosi, također, često u sebe upisuju zaštitničku potku, potrebu da se dijete skloni od svijeta, a njegov susret s realnošću na neodređeno vrijeme odgodi. Zaštićena, djeca odrastaju u, za njih od strane roditelja stvorenim narativima, i teško je reći kojoj od tih dviju strana teže pada sudar sa stvarnošću – djetetu osviještenom o činjenicu da roditelji nisu isključivi junaci ili roditeljima, odjednom lišenim herojske pozicije. No, psihologija kaže, a život potvrđuje da djeca imaju pravo na vlastite priče, one čijih roditelji nisu dio i one ispričane na vlastiti način, neovisno o roditeljskom postojanju ili uplivu.

Može li se, tom optikom promatrana, ispravnom proglasiti odluka poznatog flamanskog pisca Geerta van Istendaela da u svoju zbirku priča „Veldwerk in Vlanderen“ (u slobodnom prijevodu „Terenski rad u Flandriji“) iz 2001.  uvrsti i „Poruku iz Dvorca“ („Bericht uit de Burcht“), zapravo crticu iz života svoje kćeri Judith (1974), mlade žene u namjeri da se bavi umjetnošću sapete obiteljskim naslijeđem koliko i vrlo strogim (pretežito rodnim) pravilima prema kojima su oblikovane granice stripovskog svijeta? Posve je legitimno pitanje je li otac u tom trenutku imao pravo bez kćerina dopuštenja pred oči (makar i samo čitateljske) javnosti iznijeti njezinu priču, prisvojiti je i ispričati kao da je njegova. Također, posve je umjesno zapitati se bi li se, da nije tog ne sasvim sretnog događaja, Judith Vanistendael odvažila i sama ispričati svoju priče i tako udariti temelje onome što će, dva desetljeća kasnije, postati jednom od najsjajnijih priča suvremenog flamanskog stripa. 

Judith Vanistendael: Djevojka i crnac

Djevojka i crnac Vanistendael Judith

Sigurnom očevom pripovjedačkom rukom vođena, na podlozi njegove kratke priče iscrtala je vlastiti narativ, ono što će nekoliko godina kasnije postati prvi dio, ili prvi pogled, stripa „De Maagd en de Neger“ (u nas "Djevojka i crnac", kao prvi strip s flamanskog govornog područja nedavno objavljen u poslovično izvrsnom prijevodu Romane Perečinec), o ljubavnoj vezi devetnaestogodišnje Belgijanke iz više srednje klase, Sofie, i, vjerojatno nekoliko godina starijeg, tražitelja političkog azila iz Toga, crnog mladića Aboua. 

Godina je 1994. što na čitatelja s ovih prostora može djelovati prilično otrežnjavajuće jer, u nedostatku migranata iz sjeverne Afrike i s Bliskog istoka prema kojima bi usmjerila trenutno bukteće rasizme, uljuđena se zapadna Europa kao babarogama za plašenje neposlušne dječice koristi izbjeglicama iz regije. Tako na samom početku, sumnjajući da joj se kći smuca s kojekakvim probisvijetima iz najvećeg belgijskog prihvatilišta za tražitelje azila, životnom ironijom nazvanog Malim Dvorcem, Sofijina majka izražava bojazan da bi riječ mogla biti „o kakvom Bosancu ili Jugoslavenu.“ Ne sasvim na majčino olakšanje, djevojka uskoro, otkrivajući im da se radi o crncu iz Toga, otklanja roditeljske sumnje. A strah? Teško je, zapravo, procijeniti jer kasnije su, napose majčine, a onda i očeve reakcije, ponešto u suprotnosti s njihovim inicijalnim postupcima. Majka, isprva gotovo skamenjena od mogućnosti „drugačijeg“ zeta i otac, sklon zabrinutost prikriti zadirkivanjem supruge, mijenjaju mišljenje nakon što posve slučajno u gradu susretnu svoju kći i njezina dečka, onog prvog i odabranog da ostane „za zauvijek,“ vide koliko je ona s njim sretna, a majka se uvjeri da, ipak, nisu svi crnci „labilni.“ 

Naravno, pritom valja imati na umu da je riječ o odsječku priče ispripovijedanom iz očeve vizure, a malo je vjerojatno da takav, pristran pripovjedač, neće pokušati pomalo ispraviti i uljepšati stvarnost. Utoliko je zanimljiviji autoričin odabir da, nekoliko godina po objavljivanju romantiziranog prvog dijela, potpuno preuzme narativ i predstavi ga iz svojeg kuta gledanja. Iako se on suštinski ne razlikuje od roditeljskog, detalji upotpunjavaju sliku pa tako postaje jasno da majka „crnce vidi kao skakavce,“ a roditeljska ponuda da se mladi par po odluci o Abouovu napuštanju smještaja, nastani na neuređenom katu kuće promatrana je više kao potreba za kontrolom nego kao altruističan, empatijom motiviran čin. 

Premda se oba dijela snažno naslanjaju na franko-belgijsku školu stripa, drugi je estetski mnogo ozbiljniji i dorađeniji od prvog što, s jedne strane, dolazi kao plod autorskog sazrijevanja, no na simboličkoj se razini može tumačiti i kao jasnoća pogleda oslobođenog od tuđeg usmjeravanja. U njemu Judith, kroz lik sad već  odrasle Sofie, prikazuje sve unutarnje borbe, demone i sukobe koji, unatoč ljubavi i želji da „zauvijek“ doista takvim i ostane, mogu dovesti do raspada veze. I upravo je to najvrjedniji dio ovog stripa, univerzalnost proizašla iz jedne sasvim osobne priče.

Iskustvo prve ljubavi zajedničko je valjda svim pripadnicima prve vrste, kao i s njime povezani strahovi. Djece na pragu odraslosti kao i njihovih roditelja osupnutih činjenicom da su iz središta priče pomalo gurnuti na rub životne pozornice. Takve su minijature svakodnevice izvrsno oblikovane u prvom dijelu stripa, kad otac vodi unutarnji sukob i postavlja si pitanja kakva bi svaki otac postavio suočen s prihvaćanjem prvog odabranika svoje kćeri, neovisno o njegovoj nacionalnoj, vjerskoj ili rasnoj pripadnosti. I takvi momenti čine više za čitateljsko povezivanje i buđenje čitateljske empatije od svih aktivističkih nastojanja i dodataka na kraju knjižnog bloka.

U tom je smislu, naposljetku, i talijanski prijevod „Sofie e Abou“ primjereniji od posve depersonalizirane „Djevojke i crnca“ iza čije se naslovom implicirane bezličnosti skriva sjajno duhovit podsjetnik na ljepotu i bol prvog zaljubljivanja. 

Judith Vanistendael

Djevojka i crnac

  • Prijevod: Romana Perečinec
  • Sandorf 05/2022.
  • 152 str., meki uvez
  • ISBN 9789533513980
  • Cijena 135.00 kn

'Djevojka i crnac' dvodijelni je strip flamanske umjetnice Judith Vanistendael o neobičnom ljubavnom odnosu Sofie i Aboua, koji je iz političkih razloga pobjegao iz Togoa, i traži azil u Belgiji. U pozadini intimne priče naziremo širu sliku kompleksnog odnosa dviju kultura i dvaju kontinenata, te saznajemo o razlozima zbog kojih ljudi imigriraju u Europu.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –