Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Petra Miočić Mandić • 27.08.2021.

Jul Maroh : Djeca ne nasljeđuju homofobiju

Jul Maroh (autoportret)

Prema enciklopedijskoj natuknici, inkluzija je „radnja ili stanje uključivanja ili uključenosti nečega unutar određene skupine ili strukture.“ No život je mnogo više od enciklopedijske ili ma kakve druge natuknice i teško ga je, počesto i nemoguće, postaviti unutar samo jednih okvira, promatrati samo jednom optikom. Ipak, društvo je (pre)dugo postojalo samo u i kroz određene „centričnosti“; europocentričnost, zapadnocentričnost, heterocentričnost… i takva je uskoća pogleda bila poticana, uzimana kao jedina moguća datost. 

Danas, vođeni sindromom „naknadne pameti“ ne bismo o tome trebali progovarati ili promišljati svisoka već ponešto naučiti i „centričnost“ u „pluralnost“ pretvoriti kroz logičan slijed društvenog napretka. Stoga smo, vjerojatno, sporazumom i odlučili da „inkluziju“, primarno logički pojam, prenesemo u svoju življenu svakodnevicu.

Živimo li ga doista? Da je tome tako, vjerojatno ne bismo o njemu morali toliko razgovarati i na njega ukazivati. Ipak, pomaci su vidljivi. Kako stoji na stranici projekta „Every story matters“, paneuropske inicijative za promicanje inkluzivnosti kroz književnost, europska su društva sve raznolikija, ali ta raznolikost ne odražava se jednako kroz sve oblike umjetnosti i sve književne narative. 

Kako bi pojačali vidljivost projekta i potaknuli mlade autore da sudjeluju u stvaranju inkluzivnog umjetničkog diskursa, inicijatori su za predstavljanje ideje odabrali nekoliko ambasadora među kojima se našao i Jul Maroh (1985.), francuski trans-feministički aktivist, umjetnik, književnik, strip-crtač i scenarist. Njegovo (uvjetno rečeno jer se radi o transrodnoj nebinarnoj osobi, op. ur.) nepokolebljivo ustrajanje na povećanju vidljivosti različitih identiteta zrcali se kroz svih pet grafičkih romana što ih je Maroh sam ili u koautorstvu objavio bilo je povodom njegova angažiranja na projektu dok je izravan povod sudjelovanju na ovogodišnjem izdanju Zagreb Book Festivala bio skori izlazak njegova prvog, u originalu 2010. objavljenog, romana „Plava je najtoplija boja.“ Premda se roman u izdanju V.B.Z.-a i u prijevodu Mirne Šimat, a kao dio sredstvima Kreativne Europe sufinanciranog projekta biblioteke „Na margini“ objavljuje više od desetljeća po pojavi njegova prvog izdanja i osam godina po izlasku njime inspiriranog filma nagrađenog u Cannesu, to nipošto (i nažalost) priči ne oduzima na aktualnosti.

Plava je najtoplija boja Maroh Jul

Ona se otvara time što petnaestogodišnja Clementine 1994. od bake na dar dobiva dnevnik i odluči u njega bilježiti sve svoje adolescentske dvojbe, sumnje, veselja i tuge. Prvotnoj volji unatoč, ne čini to onoliko redovito koliko bi htjela, no i ti su prorijeđeni upisi, isprva prikaz uobičajenog tinejdžerskog života, naposljetku stopljeni u zanimljiv mozaik. Jedne subote na tulumu Clementine, naime, upoznaje nekoliko godina stariju studenticu umjetnosti Emmu, djevojku morski plave kose, i prema njoj razvije osjećaj naklonosti, potom i erotske privlačnosti. Zbunjujući kakvi već jesu osjećaji u adolescentskoj dobi, Clementinini su dodatno pojačani jer se ne uklapaju u normative seksualnosti kakvima su je učili i u kakvima je odrasla. 

No tešku temu Maroh ne čini tegobnom, ne upire prstom i ne otežava čitatelju. Ljubavni odnos dviju djevojaka pušta da se razvija onakav kakav i jest: posve prirodan i samorazumljiv, s preprekama i problemima koji ne proizlaze uvijek samo iz društvenih ograničenja već i iz poteškoća kakve svaki par, neovisno o „predznaku“ svojeg odnosa, prolazi ili se s njima susreće. I u tome je vjerojatno najveća važnost debitantskog romana Maroh: različitost čini životnom, a čineći je takvom ubacuje je u življenu svakodnevicu i postavlja kao nešto samorazumljivo. 

Le Bleu est une couleur chaude © Editions Glénat 2013 by Jul Maroh


Petra Miočić Mandić: Nesumnjivo je da su dijelovi vašeg identiteta na neki način utjecali i na stvaranje vaših priča, no niti jedna od njih nije, ako sam dobro shvatila, u potpunosti vaša. Niti jedna nije autobiografska. No budući da ste kao ambasador uključen u projekt „Every story matters“, možete li nam o svojoj osobnoj priči reći nešto više? Što vas je potaknulo da je javno podijelite kroz ovu inicijativu?

Jul Maroh: Hvala vam što ste mi dali mogućnost da o ovome nešto javno kažem! Ovim se svijetom većinom krećem kao pripovjedač. Čim sam bio dovoljno star da držim olovku u ruci, počeo sam pisati i crtati, stvarati priče. No politika je vrlo brzo ušla u prostor moje mašte. Ili, barem, politička svijest i kad sam zašao u tinejdžersku dob moje su se dječje crtkarije, moji rani stripovi, prometnuli u istraživanje društvenih pitanja. Ubrzo sam otkrio da su kolonijalizam i patrijarhat još uvijek odgovorni za silnu količinu patnje i uništavanja. I to ne samo u određenim zemljama već u svakom kutku naše planete kao i u mojem vlastitom životu. Osjećao sam da, kao pripovjedač, moram dati svoj doprinos. Posebno s obzirom na sve izazovniji kontekst u kojem naše društvo živi. 

S druge strane, može li ispreplitanje različitih narativnih perspektiva ili stajališta pridonijeti boljem razumijevanju narativa samog? Ako književnost (ili umjetnost) određenim temama pristupaju iz različitih perspektiva, hoće li to, u konačnici, pridonijeti i socijalnoj inkluziji?

Čvrsto vjerujem u to da otvaranje različitih perspektiva JEST ključ socijalne inkluzije i osnova artikulacije bilo kakvog dijaloga među pojedincima ili društvenim skupinama. Umjetnost ne može reći „OVO je istina“, nije tako baždarena. Ego jest i ego to čini. Fašizam i religijski fanatizam to čine. Kao umjetnik ne smatram da je svrha mojeg rada pružanje jednog i jedinog ispravnog odgovora ljudima, svojoj publici. Vjerujem da, umjesto toga, moram postavljati pitanja. Književnost gradi mostove između umova svojih čitatelja i drugih svjetova i može pokazati da postoje mnoge istine, ali i mnoge subjektivnosti. Vjerujem da socijalna inkluzija zahtijeva maštovitost kao i otvorenost uma i spremnost na prihvaćanje. 

U „Bilješci o autoru“ na kraju hrvatskog izdanja grafičkog romana „Plava je najtoplija boja“ stoji da se bavite pitanjima „moderne intimnosti.“ Kako biste definirali taj pojam i čime ga razlikujete od tradicionalne intimnosti? Je li „moderna intimnost“ jedan od rezultata ispreplitanja javnog i privatnog prostora i njihovih političkih dimenzija? 

Duboko vjerujem da je privatnost područje političke borbe. Svi smo mi kulturološki uvjetovani, svi smo mi proizvodi onoga u što su nas oblikovali obitelj, škola, društvo i zajednica. Naša privatnost ne može se promatrati odvojeno od svega toga, a odgovor na pitanje javnog i privatnog još je izazovniji u ovom novom, digitalnom dobu. Ipak, još bismo uvijek trebali biti sposobni dekonstruirati svoju vlastitu uvjetovanost. Možemo identificirati ono što nas definira i odabrati što želimo biti u ovome svijetu umjesto da slijepo slijedimo ono što se od nas očekuje. Kao, recimo, heteronormativnost. Istupanje i izjašnjavanje kao gej, trans ili poliamorna osoba pitanje je privatnog, ali svakako i vrlo snažnog političkog upliva. 

Homofobni i transfobni ljudi danas su uvjereni da smo mi samo još jedan novi trend, nova pojava, ali queer je zapravo u različitim kulturama cvjetao od samog početka vremena, a u prirodi postoji u mnogim različitim oblicima. 

Le Bleu est une couleur chaude © Editions Glénat 2013 by Jul Maroh

„Plava je najtoplija boja“ otvara se Clementininim zapisom iz 1994. Iako je odrastanje vrlo privatan proces, ovisan o mnogim faktorima, koliko se ondašnje odrastanje razlikuje od odrastanja u suvremenoj Francuskoj? Je li francusko društvo napredovalo u smislu tolerancije, biste li ga nazvali „inkluzivnim“?

Francuska mladež danas se umnogome razlikuje od mladeži otprije dvadesetak godina. Otvorene su im mnoge prilike, no istovremeno se pred njih postavljaju mnogi novi izazovi s kojima se moraju suočiti. Razgovaramo li o pitanjima spola i seksualnosti, mnogo su otvoreniji  i svjesniji različitosti. Nažalost, to nipošto ne znači da su društvo u cjelini ili francuski zakoni inkluzivniji prema tim pitanjima. Queer osobe se zlostavlja, maltretira, premlaćuje, siluje i ubija. Još uvijek i čak i u Francuskoj. Transrodne žene su posebno osjetljiva skupina, suočavaju se s visokom stopom nasilja i, vjerojatno posljedično, vrlo visokom stopom samoubojstava. U svijetu su svake godine ubijene stotine transrodnih žena. Zato se queer zajednica mora nastaviti boriti za naša prava. Nadam se da će nove generacije uskoro preuzeti vodeće pozicije u svijetu i da će njihova osviještenost pomoći da ovaj planet postane bolje mjesto. 

U jednom trenutku u knjizi Clementine se pita ima li pravo razmišljati tako o drugoj djevojci, ima li pravo na erotske misli. Nije li to jedna od najstrašnijih stvari? Čini mi se da bi svaki pojedinac trebao biti vlasnikom svojih misli, no možda je takav stav pomalo idealistički…

Ponovno se vraćamo na pitanja društvene uvjetovanosti. Vjerujem da je sve povezano s uvjetima naših odrastanja. Prvo što nam pada na pamet u takvim situacijama jest „ormar.“ Djeca ne nasljeđuju homofobiju, nisu inherentno homofobna ili rasistički nastrojena. Sram, strah i osuda rezultati su utjecaja njihove okoline i razmišljanja odraslih kojima su okruženi. Ako, poput Clementine, odrastete u heteronormativnom narativu i kontekstu, bez ikakvih queer referenci oko sebe i s prijateljima koji ismijavaju gej osobe… Ne znate kako se nositi s vlastitom željom prema drugoj djevojci. Svi se plašimo odbijanja. Nađete li se u situaciji poput Clementinine, zauzimanje za vlastite osjećaje iziskuje skakanje u bezdan i ostajanje hrabrim To nije lako. 

Roman se, također, bavi autohomofobijom. Kad razgovaramo o prihvaćanju, koliko je teško u prvom redu prihvatiti sebe sama? Je li nesposobnost da prihvatimo sebe odraz općenitih uvjerenja i društvene uvjetovanosti?

Da, svakako. Koliko vas ljudi kojima ste okruženi mogu natjerati da se osjećate vrijednima ili bezvrijednima? Jesu li vas vaši roditelji naučili da se osjećate vrijednima i dostojnima ljubavi zato što se ponašate na određeni način i činite određene stvari ili samo zato što jeste, bez obzira na sve? Odrastete li u nezdravoj okolini, vjerojatno će vam kasnije u životu biti mnogo teže prihvatiti sve aspekte vlastite osobnosti. To je također problem s kapitalizmom. Kapitalizam nas uči da svoju vrijednost izračunavamo prema onome što radimo, proizvodimo, kumuliramo. Primjerice, u SAD-u, za vrijeme Hladnog rata, McCarthyanizam je homoseksualcima sudio na jednakoj razini kao i komunistima. Crkva je stoljećima procesuirala gej i trans osobe i to su, kroz kolonijalizam i pokrštavanje, činili u svakom onom kutku zemaljske kugle u kojem bi bijeli imperijalizam postavio svoju zastavu. Homofobni i transfobni ljudi danas su uvjereni da smo mi samo još jedan novi trend, nova pojava, ali queer je zapravo u različitim kulturama cvjetao od samog početka vremena, a u prirodi postoji u mnogim različitim oblicima. Pozivam svakoga tko se bori s autohomofobijom ili transfobijom da ponovno osvijesti te činjenice. 

Mislim da je naš posao posvjedočiti vremenu i preispitati ga najsnažnije što možemo, a opet s mjerom dostojanstva. 

Le Bleu est une couleur chaude © Editions Glénat 2013 by Jul Maroh

Autor ste još nekolicine grafičkih romana među kojima je i „You brought me the ocean“, roman za mlade o istupanju jednog od likova iz DC-ovog svemira. Je li bilo važno da taj lik bude baš iz svijeta jednog od velikih strip studija? Također, često progovarate kroz romane za mlade. Zašto vam je to važno? Je li to razdoblje najvažnije za formiranje identiteta? Postoji li dovoljno YA romana čiji su protagonisti transrodne osobe?

DC je zapravo mene pozvao da im se pridružim na tom projektu jer im se svidio moj dotadašnji rad. Kao što kažete, razdoblje mladenaštva doista jest prekretnica u svačijem životu. Emancipirate se od obitelji i počinjete graditi vlastitu autonomiju. Osamostaljujete se politički i emocionalno, odabirete u što ćete vjerovati i za što se boriti… To je, zapravo, presudan trenutak. Izbori koje tada donesete oblikovat će i vaš odrasli život. Znam da su književnost i priče umnogome sudjelovale u oblikovanju osobe u koju sam ja tada stasao. Želim da i sadašnji tinejdžeri imaju tu mogućnost i takve priče. Transrodnih, kao i općenito queer osoba, nedostaje u književnosti za mlade. Književna i nakladnička industrija su, naposljetku, odraz stanja u našim društvima što znači da su patrijarhalne i rasističke. Zato moramo stalno raditi i ići prema sve većoj inkluzivnosti i pobrinuti se da queer osobe zauzmu snažnu poziciju u stvaranju književnosti. 

Negdje sam pročitala kako biste i vlastito transrodno putovanje voljeli pretočiti u roman. Što vas je na to potaknulo i, budući da roman još nije objavljen, zbog čega ste odlučili odgoditi ostvarenje te ideje?

Nedavno su me pitali jesam li od toga odustao. Ma naravno da nisam, samo dajem prednost onome čime ću platiti račune! Stvaranje takve priče predivan je katalizator i otvara mogućnost suočavanja sa svim nasiljem i strahovima koji su se putem dogodili ili nakupili. Uživam tu priču dijeliti s čitateljima preko Instagrama. Pretpostavljam da ću, zainteresira li se za nju neki od izdavača, mnogo ozbiljnije poraditi na priči. 

Naposljetku, što umjetnost može učiniti u turobnim vremenima poput ovih sadašnjih? Koja je danas uloga umjetnosti? Mnogi se umjetnici i autori zasigurno suočavaju i s osobnim krizama. Gdje pronaći motivaciju za stvaranje umjetnosti?

Da, to je točno, i mi se suočavamo s brojnim problemima. Meni i mnogim drugim umjetnicima je užasno teško pronaći smisao u onome što radimo otkako je pandemija počela. A opet, kad su počela zatvaranja, mnogi su se ljudi okrenuli različitim oblicima umjetnosti kako bi uopće mogli proći kroz sve to. Knjige, filmovi, glazba, online izložbe i predstave… Mislim da je naš posao posvjedočiti vremenu i preispitati ga najsnažnije što možemo, a opet s mjerom dostojanstva. 

– Jul Maroh - Every Story Matters @ Zagreb Book Festival –

– La vie d'Adèle (Adelin život) Trailer –

Jul Maroh

Plava je najtoplija boja

  • Prijevod: Mirna Šimat
  • V.B.Z. 07/2021.
  • 160 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789535203926
  • Cijena 199.00 kn

Život mlade Clémentine preokrene se onog dana kad upozna Emmu.Nježna i dirljiva priča – francuski grafički roman – 'Plava je najtoplija boja' roman je o zaljubljivanju, odrastanju. O samootkrivanju i identitetu, priča o mladenačkoj ljubavi dviju mladih Francuskinja na prijelazu 21. stoljeća. Strip je inspirirao sada već kultni film 'Adelin život' nagrađen Zlatnom palmom na Filmskom festivalu u Cannesu 2013. 

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –