Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Portret • Piše: Vanja Kulaš • 05.11.2015.

Jules Maigret - intuitivni voajer u službi pravde

Georges Simenon

U djetinjstvu ministrant, već sa šesnaest reporter crne kronike dnevnog lista Gazette de Liège. Nedijagnosticirani ovisnik o seksu i evidentni skriboman. Georges Joseph Christian Simenon (Liège, 1903 – Lausanne, 1989)  kojemu se na koricama njegovih kriminalističkih romana tradicionalno navodi tek prezime, belgijski je prozaik višestrukih umjetničkih identiteta i trojakog spisateljskog usmjerenja. Kada 1922. dobiva namještenje u listu Paris soir, počet će objavljivati romane i novele u novinama i časopisima pod brojnim pseudonimima. U toj će ranoj fazi karijere ispisati dvjestotinjak pulp romana kojima se sam podsmjehuje kao literaturi za tajnice, da bi se sljedećih pet desetljeća posvetio ozbiljnoj književnosti. Od teških će se tekstova (tzv. romans durs) relaksirati pišući kriminalističku beletristiku, a upravo će ga taj žanr učiniti slavnim i van frankofonih okvira.

Ovaj kontroverzni megaloman posljednjih je četrdeset godina života njegovao poprilično nomadski stil življenja seleći se s familijom od francuske provincije do Nove Engleske i Arizone, pa nazad u Europu. Desetljeća je proveo u američkom i švicarskom egzilu zbog optužbi da je za Drugog svjetskog rata surađivao s kolaboracionističkom vladom iz Vichyja. Puno je pikanterija vezanih za njegovu privatnost; obožavao je svoju djecu s kojom je provodio mnogo vremena, a bizarno naličje njegove obiteljske idile čini suživot s ljubavnicom (s kojom će pod istim krovom živjeti tijekom oba svoja braka) uz brojne paralelne veze i afere od kojih je najpoznatija ona s Josephine Baker. Preživio je samoubojstvo kćeri i operaciju tumora na mozgu da bi preminuo u visokoj dobi, u snu.

Simenon među prvima u kriminalistički žanr uvodi figuru usamljenog zločinca kao i analizu društvenog konteksta te intuiciju kao moćan instrument istrage.

Pietr Letonac Simenon Georges
Obješeni sa Saint-Pholiena Simenon Georges


Svim njegovim prozama – od ciklusa dubokoumnih psiholoških romana ili tzv. „romana atmosfere“ do serije kriminalističkih romana koji se ne centiraju oko figure Maigreta - zajedničko je tematiziranje emocije krivnje, samoće i izopćenosti, a njih upisuje i u turobno ozračje Maigretova mikrouniverzuma. Simenon među prvima u kriminalistički žanr uvodi figuru usamljenog zločinca kao i analizu društvenog konteksta te intuiciju kao moćan instrument istrage.

Samo naslova s inspektorom Maigretom u glavnoj roli nanizat će se od 1931. godine  stotinjak - 75 romana te 28 kratkih priča. Bilanca Simenonove spisateljske hiperaktivnosti iznosi preko četiri stotine romana (od čega 192 pod vlastitim imenom), više od tisuću novela, nekoliko autobiografskih eseja te mnoštvo novinskih članaka. Iako je Simenon najprevođeniji belgijski autor svih vremena, član Belgijske kraljevske akademije, a nebrojeni su mu tekstovi adaptirani za film, televiziju i radio, valja reći kako je riječ o dvojbenoj književnoj pojavi: desetljećima se naime polemiziralo je li u pitanju nadaren i iznimno plodan pripovjedač ili tek populističko piskaralo.

U jezičnom smislu tekstovi o Maigretu  –  iako kompozicijski tradicionalni i sintaktički korektni – mnoge neće oduševiti: rječnik je oskudan, rečenice se nižu grozničavo kao u vježbi automatskog pisanja, dok (ispod)prosječan, ni po čemu izuzetan stil upućuju na namjeru autora da prizove što širi krug čitatelja.

Protagonisti su prostorno široko razbacani – od pariških supkultura do Arizonske pustinje, no svima im je svojstvena ukorijenjenost u specifičan etno-geografski kontekst. Nerijetko su žrtve rigidnih socijalnih struktura, ali i zarobljenici klaustrofobičnih provincijskih sredina čiji žitelji jedni druge maliciozno drže na oku. Turobnom mizanscenom promiču političari, imućne dame, špijuni, pripadnici dezintegriranih obitelji, očevi-gubitnici, hiperprotektivne majke - sjenke poniženih i povrijeđenih. Bili oni obični ljudi, pripadnici nouveau-riche miljea ili odbačeni lutalice, svi pobuđuju čitateljevo sažaljenje kad ostanu bez sreće, dostojanstva i života uslijed neprilagođenosti i disfunkcionalnih odnosa s bolesno ambicioznim ili pak nevjernim partnerima te dominantnim majkama, kakva je bila i Simenonova, pa je tip okrutne feminine figure rekurentan u njegovim prozama. Tako će mladi novinar suprugu – izluđen njezinim prezirom – upucati iz revolvera, a dekorater interijera će serijskim ubojstvima slučajnih prolaznica kompenzirati nemoć koja ga muči u odnosu s kastrirajućom majkom te zapovjednički nastrojenom suprugom.
 

Pokojni gospodin Gallet Simenon Georges
Konjušar s Providence Simenon Georges


Među Simenonovim anksioznim usamljenicima, inspektor Jules Maigret izdvaja se egzistencijalnom stabilnošću. Bez majke ostaje vrlo rano, pa će mu brižna supruga Louise biti supstitutom majčinske figure. Sredovječan, blago pretio, u braku bez djece, Maigret konvencionalno živi u srednjestaleškoj udobnosti prostranoga stana na pariškom bulevaru Lenoir-Richard. Ovaj kućevni tip zaljubljen u svoju lulu uživa u policijskom poslu na Quai de Orfèvres, no svako malo s radnog mjesta hita na obroke gospođe Maigret.

Maigretova je kriminalistička metodologija observatorska: on je prvenstveno pasionirani promatrač i analitičar ljudskih fizionomija i ponašanja. Radoznao je, ljubopitljiv, perceptivan pa se čini kako mu se rješenja slučajeva nameću sama od sebe. Ne zamara se balističkim vještačenjima ili uspoređivanjem otisaka prstiju. Njegove su istrage manje usmjerene na logične elemente nužne za razotkrivanje krivca, a više na psihološku i socijalnu pozadinu zločina. Važno mu je ishodište kriminalnog djela, stoga se fokusira na rekonstrukcije obiteljskih odnosa i društvenih prilika koje su rezultirale kriminalnim činom te zdušno proniče u autentične životne priče, ali i moralne profile njihovih aktera. Profesionalno smiren, gotovo čak rezigniran u svojoj hladnokrvnosti, no nikako ravnodušan, u sveopćoj ugođajnosti melankolije i pesimizma, Maigret filozofski promišlja ljudsku psihopatologiju uz uobičajeno pitanje - ne kako se zločin zbio ili tko ga je počinio, nego - zašto. Uglavnom, u Simenonovim trilerima štede se municija i benzin, no istrage su iako sredstvima ekonomične, mentalno zahtjevne.

Hrvatski su se čitatelji s pariškim inspektorom familijarizirali 1966. godine u džepnom izdanju Matičine biblioteke Kiosk, a pod uredničkom paskom Ivana Kušana te u prijevodu vrsne romanistice Melite Wolf. Gotovo pola stoljeća potom, u izdanju Fokus komunikacija (urednik Branko Matijašević) novim generacijama domaćih fanova detektivskih romana na čitanje se nude četiri naslova („Pietr Letonac“, „Pokojni gospodin Gallet“, „Konjušar s Providence“ i „Obješeni sa Saint-Pholiena“) u svježem prijevodu Predraga Raosa. U doba dominacije skandinavskog socijalno-kritičnog kriminalističkog romana ovi su frankofoni krimići unatoč neospornom retro štihu svojim nenametljivim društveno-analitičnim određenjem itekako očuvali šarm i aktualnost.

– Georges Simenon, l'écrivain voyageur –

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

Link • 08.04.2005.

Krimić u mailovima

– Pretraži sve članke –