Julijana Matanović : Knjiga od žena, muškaraca, gradova i rastanaka

Održava se
01.01.1901.

Naslovom koji je posveta slavonskome piscu s početka prošlog stoljeća Jozi Ivakiću, čija je zbirka nosila naslov "Knjiga od žena i ljubavi", Julijana Matanović ponovo starta prema vrhovima ljestvica čitanosti, što će joj posve sigurno i uspjeti. Na tragu njezine prve knjige, velikog hita "Zašto sam vam lagala", ova autorica koja ne krije kako joj je do mišljenja čitatelja itekako stalo, ispisuje dvanaest priča čije su ključne riječi već u naslovu knjige.

Iz priče u priču tako se sele motivi nesretnih žena, propalih i zabranjenih ljubavi, smrti i pogibija, napuštanja gradova i "pogrešaka u biografiji" koje su posljedica manje administrativnih, a više emotivnih zavrzlama. Većinom smještene na bosanske i slavonske adrese, Matanovićkine priče doista čuvaju nekakav izrazito tradicionalan duh, pa naslovno "oduživanje" Ivakiću i nije čudno.

Polazeći od ideje kako se "svaka priča mora zaslužiti vlastitim životom", što je rečenica koja će se seliti iz jedne priče u drugu, te kako iza teksta treba "stajati život u prstima", autorica kao građu uzima i "prerađuje" vlastitu autobiografiju (zbog čega se u pričama mogu pronaći autentične lokacije i prepoznati pojedini likovi nastali prema "stvarnim" predlošcima). Prijemčivost njezine proze za šire čitateljstvo proizlazi upravo iz te činjenice, shvaćanja književnog teksta kao bilježenja i ispravaka "pogrešaka u biografiji", kao i iz silne potrebe za zavodljivim pripovijedanjem koje ne bježi od transparentne emotivnosti, kojom se na trenutke i razbacuje, stvarne ili hinjene iskrenosti i provodne niti sudbine, ponavljanja i povezanosti životnih obrazaca iza kojih ne stoji nikakav jači ili teorijski utemeljen koncept, tek povremeno uobličavanje univerzalnih iskaza kojima pripovjedačica, između ostaloga, iskazuje poštovanje (i pripadnost)  tradiciji bosanskohercegovačkog pripovjedaštva.

Iako tematski i formalno raznolike, u pričama iz ove zbirke dominiraju ženske sudbine, pa ih se svakako treba čitati i u tome ključu. Matanovićkine su junakinje negdje između light stereotipa iz ženskih časopisa (pri čemu zrcalo koje podebljava noge može postati najvećom životnom traumom i uzrokom emotivne zakočenosti), tradicionalizma koji ženskost svodi na ručni rad, udaju i rođenje djeteta i koncepta ženskosti u kojem se pobuna odvija vrlo tiho, u unutarnjem monologu, pa se karijera gotovo izjednačava s grijehom, dok će najveća emancipacija biti odrađena u romantičarskom konceptu zabranjene ljubavi zbog koje junakinja nadmašuje međunacionalnu netrpeljivost, ali zbog toga biva kažnjena gubitkom djeteta. Smještene u milje u kakvom je takav koncept ženskosti pravilo, Matanovićkine junakinje ne čine od njega odmak, već ga opisuju, preslikavaju i eventualno iskustveno neuspješno pokušavaju mijenjati.

Shvaćanjem života i povijesti kao ulančavanja i ponavljanja istih motiva i situacija i njihovim selidbama krov vrijeme i likove, Matanovićeva svojim pričama kao da ispisuje opravdanja i 'operira' vrlo skliskim terenom velikih tema krivnje, grijeha i oprosta, što spojeno s naglašenim socijalnim osjećajem i izrazitom tankoćutnošću rezultira štivom za koje se čitatelju vrlo lako "zalijepiti", dakako ako korespondira s iskustvima o kakvima se ovdje pripovijeda. Negdje između redaka može se pronaći i 'opravdanje' vezano uz autoričino nepripadanje jasnim, znanstvenim i književnim, žanrovima i literarni pokušaj utemeljenja vrlo osobnog pristupa književnoj, ali i pojedinčevoj povijesti.

U svakom slučaju knjiga koja pršti emocijama i računa na upravo takvu, emotivnu recepciju.

 
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )