Jurica Pavičić – "Crvenkapica"
Nakon što je prošlogodišnjim naslovom «Kuća njene majke» eksperimentirao s melodramom, svojim petim romanom filmski kritičar i pisac Jurica Pavičić vraća se žanru kojim najsuverenije vlada - trileru. Pavičić je zapravo jedan od rijetkih, ako ne i jedini pripadnik svoga naraštaja vjeran žanrovskom romanu, koji strukturu trilera nadopunjava temama prepoznatljive domaće socijalne zbilje, kao više nego plodnom tlu za nastanak zločina.
Triler se u domaćoj prozi posljednjih godina ne pojavljuje kao jedan od popularnijih žanrova; njegovo je zlatnije doba ipak smješteno u osamdesete, u vrijeme kada su nekadašnji «fantastičari», prije svega Pavao Pavličić i Goran Tribuson, načinili iskorak prema žanru i postali najproduktivnijim, pa i najčitanijim domaćim piscima. Iako skloniji kriminalističkom romanu (Tribusonov serijal o policijskom inspektoru Nikoli Baniću) ili pak trileru s elementima fantastike (Pavličić), ti su pisci svakako potakli interes publike za domaći žanrovski roman. Pavičić je tematski ipak bliži Tribusonu jer obojicu u cijelom tom ritmu zločina zanima prije svega njegova socijalna pozadina, pa njihovi romani funkcioniraju i kao vrlo očita (kod Tribusona i ironična) kritika zbilje u kojoj je zločin uvijek posljedica, a ne sam sebi svrhom. Trenutak zločina, naime, uvijek ima svoju predpriču u koju ga obojica autora nastoje itekako kontekstualizirati.
Posljednje je desetljeće ipak iznjedrilo i dva zanimljiva «trilerska» imena. Prvi je od njih Robert Naprta za kojeg se činilo kako će doista vrlo lako preuzeti ulogu autora domaćih bestselera toga žanra. «Bijela jutra» (2001) i «Marševski korak» (2002) bili su čitki i napeti politički trileri koje je povezivao lik zagrebačkog policijskog inspektora Marka Prilike Čensa, prilično nesimpatičnog tipa čiji se život vrtio oko viskija, bijelog praha i žena, svojevrsnog antijunaka koji se hrabro hvatao u koštac s mračnim stranama političke korupcije na domaći način. No, iako je krenuo hrabro i produktivno, obećavajući čitav serijal političkih trilera, Naprta je svoju «zlatnu koku» ipak vrlo brzo pronašao u posve drugom žanru, onom TV sapunica za koje piše scenarije. U ovome kontekstu svakako treba spomenuti i «one hit wonder» autora, sveučilišnog profesora s diplomatskom karijerom Dinu Milinovića, koji je 2002. iznenadio objavljivanjem prvijenca «Kradljivac uspomena», špijunskog trilera u kojem je skenirao stanja u hrvatskim tajnim službama i hrvatskoj diplomaciji. No, «Kradljivac uspomena» ostao je tek «slučaj» u bogatoj Milinovićevoj karijeri.
U tom kontekstu, u kojem očito nema prevelike gužve, mjesto Jurice Pavičića doista je posebno. Riječ je o autoru koji vrlo suvereno vlada izabranim žanrom, pomno pristupa arhitektonici priče, slažući je komadić po komadić, držeći čitatelja do samog kraja u napetosti i neizvjesnosti dok se probija dinamičnim fabulama romana. Iskustvo filma koje Pavičić kao filmski kritičar posjeduje više je nego primjetno u strukturiranju fabula. Osim što je u romanima prisutno iskustvo filmske montaže, nagli i česti rezovi, česta su i izravna pozivanja na film, kao kontekst koji će čitatelj lako prepoznati.
Njegov prvi roman, «Ovce od gipsa» (1997), ratni je triler kojim je Pavičić osim «tehnike» iskazao i građansku hrabrost – priča o ubojstvu splitskog trgovca, Srbina, zločinu u kojem je sudjelovalo nekoliko pripadnika Hrvatske vojske, bila je više nego provokativna u vrijeme kad je roman objavljen i izazvala brojne reakcije i podijeljena mišljenja. Jurica Pavičić, tako, bio je među prvima koji je na književno relevantan način progovorio o zločinima u kojima nacionalna podjela nema crno-bijeli karakter. Pavičićev roman, kasnije uspješno prenesen u filmski medij u «Svjedocima» Vinka Brešana, iako ga kao i svaki triler prije svega zanima spirala nasilja u koju upada pojedinac determiniran socijalnim okruženjem, roman je i o izgubljenom moralu kao posljedici ratnog ludila. Nakon njega slijedio je «Nedjeljni prijatelj» (1999), mješavina romana detekcije, socijalnog i političkog trilera, izveden prema matrici filmskog hita «Seven», u kojem je bilo nešto više grešaka u koracima koje su nagrizle arhitektoniku priče, pa simpatičan nogometni triler «Minuta 88» (2002) o tome kako je i zašto splitski prvoligaš izgubio finale Kupa, pri čemu je glavna «kvaka» ponovo u detekciji socijalne zbilje, koja se otkriva posredno, preko atraktivne teme nogometnog lažiranja. Odmak od žanrovskog romana, «Kuća njene majke» (2005), kratka obiteljska melodrama bila je zanatski korektno izvedena, no ekonomičnost izraza u izabranom je žanru ipak bila manom zbog koje su mnogi likovi i odnosi ostali preplošni.
«Crvenkapica» preuzima shemu likova bajke za djecu po kojoj je naslovljena, iako se ne radi ni o kakvom klasičnom remaku. Jasno je kako su likovi naivne djevojke, zločestog vuka, bolesne starice i majke - arhetipovi, dapače vrlo lako «prevedivi» i na suvremene situacije. U novom Pavičićevom romanu, strukturiranom ponovo logikom filmske montaže, «kamera» se naizmjenično kreće između tri lika: djevojke Mare, starice Olge i taksista Vinka. Svatko od njih u tome napetom romanu čija je forma trilerska, ima mjesta za svoju priču koja «Crvenkapici» daje jasne i čvrste oznake socijalnog romana.
Mare je djevojka iz malog mista, negdje kraj Zadra, čije su se iluzije o studiju i samostalnom životu utopile u turobnoj malomišćanskoj svakodnevici i hladnom odnosu s bolesnom majkom. Olga je njezina rođakinja koju poznaje vrlo slabo, osamdesetogodišnja starica koja u svome stanu u sjevernom dijelu Zagreba obnavlja bolne uspomene na prošlost kojom su dominirala ratna stradanja, boravak i mučenja u logoru, ubojstvo njezine mladalačke ljubavnice, Židovke Rahele Lerner, te kasnija uspješna znanstvena karijera. Strahote njezine mučne prošlosti manifestiraju se na fotografijama krajolika, bez ljudi, koje je tijekom života opsesivno snimala na brojnim putovanjima. Taksist Vinko je pak tipičan produkt posttranzicijske Hrvatske, mlad čovjek s trudnom ženom i netom kupljenim stanom, koji se zbog nedostatka novaca upliće u sumnjive rabote i postaje dužnikom onoga kod kojeg se nikako ne valja zadužiti. Kad majka pošalje Mare u Zagreb, da bogatoj rođakinji odnese darove zahvalnosti jer joj je pomogla oko liječenja u zagrebačkoj bolnici, njihove će se sudbine slučajno, ali zauvijek i nepovratno preplesti u tragičnoj i brutalnoj epizodi u Olginom stanu.
Provala, prijetnje, brutalno ubojstvo, istraga, sve ono što čini napet triler, sve je tu, iako je Pavičiću zapravo najvažnije pokazati kako su svi postali zločincima iz nužde, iz spleta okolnosti do kojeg ih je dovela neminovnost njihovog socijalnog backgrounda. Situacija u kojoj će se naći iza zatvorenih vrata stana samo je veliko finale njihovih predpriča i u njoj će svi doživjeti svojevrstan preobražaj. Mare će od bogobojazne provincijalke postati aktivna mlada žena svjesna svojih ženskih potencijala kojoj više ništa neće stajati na putu, Vinko će prije konačnog kraja postati pravi kriminalac, iako je do tada svoje kriminalističke rabote zašuškavao «humanitarnim» radom, a Vera će, navikla na grubost i nasilje, postati nesimpatična i hladna starica, gotovo nalik na lihvaricu koju posjećuje domaća varijanta Raskoljnikova. A tko je i ubojica, dakako, nećemo otkriti.
«Crvenkapica» je prepuna potencijalno vrlo podatnih tema (od onih o stradanjima u 2. svjetskom ratu, do onih koji se tiču suvremene domaće zbilje, ali i intime pojedinih likova), kao i sporednih likova, no oni svi ostaju na razini epizoda i epozodista, ovlaš dodirnuti jer su ekonomičnost i brzina kadriranja glavne odlike Pavičićeva stila kojih se dosljedno drži. No, i tako izvedena «Crvenkapica» je zanatski iznimno korektan socijalni triler koji postavlja vrlo ozbiljna pitanja o krivnji, odgovornosti i savjesti, odnosno zločinu i kazni, ali posredno i tematizira atraktivnu temu odnosa metropole i «malih mista». To što se odlučio za ženske likove kao nositeljice spomenutih kategorija koje se propituju, također nije nebitno i referira se na prethodni melodramatski naslov, iako ovdje svoje junakinje postavlja u mnogo zahtjevnije situacije. Prije svega onu - kako je «ubiti kao baciti kamenčić».
«Crvenkapica» je poslije «Ovaca od gipsa», koje su «prve» i zahvaljujući atraktivnosti svoje teme, svakako najdorađeniji i najozbiljniji Pavičićev naslov, kojem ekonomičnost definitivno nije mana nego vrlina.
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )