Kako smo postali mačke
Nisam imala sreće s beštijama u djetinjstvu, pa tako ni s mačkama. Ukratko: u ulici u kojoj sam odrasla mačka se nikad nije smatrala čistom životinjom, kako su nas naknadno prosvijetlili, nego šporkaćunicom, rasadištem svih mogućih hepatitisa, side i ebole, kontejnerašicom po defaultu, pa makar imala raskošno bijelo krzno i sedam CACIB-a.
Mačke su u toj mojoj kali dobile svojih pet minuta slave onog ljeta kad su se pantagane bile nakotile kao u Camusovoj „Kugi“, toliko da je jedan od susjeda počeo slavodobitno vješati ulovljene miševe za rep, kao pršute, na ruzinave šipke od armature koje su stršile iznad vrata njegove konobe. Taj je naturalizam ispunjavao ulicu ženskim krikovima i psovkama, a moje djetinje srce urlicima groze. Preko noći sam promijenila stav o Tomiđeriju i počela navijati za Toma.
Sa stupanjem deratizacije na scenu, trebalo se, nakon štakora, osloboditi i pustih mačaka koje su se penjale uz lozu te srale u pitare s điranima i hortenzijama, pa je nakon mačje ere kaletom mojom malom zavladala kuja Lajka sa lajavom bandom štenaca i, koliko mogu primijetiti za vikend gostovanja, ta pasja situacija traje do dana današnjeg.
U međuvremenu sam u više navrata pokušala udomiti tri kornjače, jednog štroločavog mačića, štene bez noge, jato papigica, jato zlatnih ribica, još pet-šest mačketina, lastavicu, ranjenog goluba i žabu gatalinku. Uglavnom su ti pokušaji zbrinjavanja završavali bijegom, prometnim udesom, a, bogme, u slučaju gatalinke i grotlom wc-školjke, iako mi ovo zadnje mater ni u snu ne bi priznala.
Po rivi mog djetinjstva uglavnom ne šeću gizdave pudlice i rijetke su aristokratske mace kastrati, tamo i danas vlada spartanski zakon: pas je čuvar na lancu i prvi mačići se u more bacaju. Ili u smeće. Također, posve je legitimno lokalnog redikula zveknit kamenom. I kad tu savladaš pripadajuću epizodu Opstanka, manje te plaši surovi svijet sa svim tim socijalnim službama i društvima za zaštitu životinja. Tek kasnije skužiš da ni jedno ni drugo baš ne funkcionira, jer se bave zaštitom sibirskih tigrova i potencijalnih bundi, a manje ih zanimaju ulične mačke i ulična djeca.
Sudba je htjela da baš tamo, na ishodištu svojih zooloških i inih zabluda, sada već odrasla, za ne reć zrela žena s diteton uz skute, začujem grleno arlaukanje gladnih i napuštenih mladunaca micamace. Ćer me gleda, oči ovolike…
Hajde, kažem ja, svemoguća i dobra mati, kupit ćemo im nešto za jesti. I kupimo im tuce onih malih posudica s vrhnjem za kavu. S majicom preko nosa priđem kontejneru i spustim nekoliko otvorenih posudica. Mijauuuu! Ni liznit. Ne vole, zaključi Ćer. A kako će volit, pogledam ih bolje, kad su se tek omacili, crni ćori na jedno oko, a tigrićasti još potpuno slijep. Jesam se uvalila. Ćer me gleda, oči ovolike… Mama, možemo im spremit pomfrit!? Uzmem mobitel i objasnim situaciju. Budi razumna, bespomoćno je zavapio muški glas s druge strane.
I tako smo se prije desetak dana Ćer, ja i dva mačeta u kartonskoj kutiji zaputili autom prema našem splitskom stanu. Ovdje na Mejama situacija je nešto drukčija, reklo bi se da ide beštijama u prilog. U poslovnom prostoru ispod nas bila je papirnica, prodavaonica rublja, mjenjačnica, što sve ne, ali samo je pet shop preživio. Već sam opjevala taj kvartovski sklad čovjeka, životinje i okoliša u jednoj kolumni, a koji se da razaznati letimičnim pogledom na ulice prepune dokaza slobodnog životinjskog izražavanja. Vlasnici prakticiraju waldorfsku pedagogiju.
Tu u pet shopu kupim sve što bi mačka kupila da je žena.
Samo da ne krepaju, mislim dok mućkam zamjensko mlijeko, isprobavam temperaturu, dudice, bočice, kapaljke, listam priručnik, pretražujem Internet u potrazi za savjetima, mijenjam šporke šugamane u kućici, brišem repice, pokušavam im uštrcat malo hrane, dok oni cijuču i dalje, a i inače su više nalik miševim nego mačkama. Vlasnik muškog glasa me samo promatra, strah ga je govorit. Šta gledaš?, skriknem ja i uvalim mu jednu bočicu i jednu mašku u ruke. Blizanci, crni i tigrićasti, cuclaju. Idila. Ćer jedina nas gleda, oči ovolike… Pobjegne u sobu.
Sutradan evo none, nešto promrsi s vrata o mačjoj rubikokhaftenštal štapićastoj bakteriji, sućutno poljubi unučicu u glavu, pokupi boršu i zbriše.
Nakon none, evo nam i bake, a nje se najviše bojimo. Sjedi i klima glavom. Obraća se isključivo unuci. Umjesto brace i seke, eto tebi mačke.
Bako, kaže Ćer, tužibaba desa, mama i tata im govore dušo i ljubavi, a uopće im nisu mama i tata.
Vadim neki članak o tome kako vlasnici napuštaju svoje ljubimce za vrijeme godišnjih odmora, Zagreb je, navodno, ljeti pun napuštenih pasa, poznato je kakva je situacija u Italiji za vrijeme feragosta, a u Francuskoj, zamisli to, puna je autocesta životinjskih lešina- to ih bešćutnici bacaju kroz prozore jurećih automobila. Tu se baka malo lecne. Ne morate ih baciti, kad ih othranite naći će se dobrih ljudi. Dobri ljudi su njena omiljena imaginarna kategorija. Potom frkćući dodaje: A možete ih i zadržat kad ste im već uzeli ka-ri-ra-nu kućicu.
Svih nas redom sućutno poljubi u glavu, pokupi boršu i ode.
Prošlo je, kažem, desetak dana, crna i tigrićasta maca su žive, zdrave, progledale na oba oka, počinju sličiti na maške. A na mačke sve više sličimo i mi. Koji put na kauču ispred televizora čitava obitelj prede. Koji put po noći čujem kako mi svi nesretni ljubimci iz djetinjstva veselo topoću šapicama u životinjskom raju i to me, mrnjau, ponekad nasmije.
( Tekst je prvotno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji )