Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Nikola Petković • 03.05.2013.

Kemal Mujičić Artnam : Sjaj i bijeda ponedjeljka

Ovo svjedočanstvo intimizacije ubrzanog svijeta i nelinearnog vremena koje nam, baš kao i svijet, izmiče te po nas uglavnom izgubljene bitke između pamćenja i zaborava utemeljeno je u ljubavi. Ona je energent, izvor, jamac smisla, ali i ušće-utočište. Ona radost/ono radosno pojedinca suočenog s raščovječenim licem vremena u svijetu koji razumu (barem kakvoga je sustav obrazovanja naše generacije nama tumačio) u nedovršenom projektu ogrtanja subjekta i grupe u njegovu (sve)moć, izmiče.

Nešto treba promijeniti! Svijet? Oblike ljubavi? Da bi se svijet mijenjalo, misleće ja najprije ga treba razumjeti. Onda interpretirati. Tada reinterpretirati. Tek onda mijenjati. Da je ovako bila raščlanjena 11. Teza o Feuerbachu, možda bi promjene koje su nakon nje uslijedile imale ljudsko lice. A ne reljef projekta u kojem se sve što je bilo ljudsko, sve radi provedbe plana koji ne sadrži čovjeka, preselilo u resor mrtve prirode društva.

Ova knjiga želi promijeniti sve! Nacrt je za revoluciju bez krvi. Progovara iz novog prostora koji ima jasno drukčije zahtjeve: izaći iz "smiješnih značenja simbola", hodati novim korakom hod kojega hoće "koračati iz sebe sama", navući košulje/zastave, svući ljušture potrošenih paradigmi i udomiti se u novome. Treba samo otvoriti oči i uskladiti se s vremenom. Jer, ono je već ustalo! Čeka se samo na nas. "dolaze prisniji, blaži i vedriji, / dolaze luđi, lakši, udobniji /... zovu nas, vuku nas, vabe. / Naše nove cipele nude nam se, / Na ulicu."

Prevrat kojega Kemal Mujičić Artnam najavljuje dolazi iz mnoštva dimenzija uzajamnosti. Promjena koju zove je radikalna, a radikalna je jer je utemeljena na ljubavi. Intima je njena duboka snaga koja je poziv na promjenu poosobila. Glavni događaj ovoga puta nije jedan. Ne udara se na Zimske dvorce! Nitko ne kidnapira pjesnike vodeći ih u šumu! Nema giljotina: Bastilla je u nama. Treba je samo srušiti. Glavni je događaj u svemu ove knjige.

"Kuca u žilama, udara na sjećanja..." i što je najvažnije "ne živi samo u prošlom i od prošloga... tu je, spreman nas je zaskočiti iz čista mira, preobraziti se, postati neki novi, različit od svih dosadašnjih." Izvire iz zasada "šutljive spirale sjećanja". I dosta mu je svijeta kakav jeste. On želi ostvariti svijet kakav bi trebao biti.

U zakrivljenosti vremena Kemi ne pada na pamet prelaziti mostove: Nećemo (kao što smo razbijajući čela o zidove loših autentičnosti to dosad činili) na valja-nama-preko-rijeke načine! "Nećemo dvaput na istu stranu". A nećemo jer je "ponavljanje majka gluposti". Na pitanje kamo ćemo, lice iz pjesme odgovara da ne zna. I ima pravo ne znati. Dovoljno je zasada prepoznati da kako je, ne valja i ne ide više ovako! Lice bi učinilo nešto. "Pobunio bih se" piše pjesnik "protiv nepravde koja mi je učinjena a koju sam zaboravio..." pa nižući primjere zatomljenosti gnjeva u ljubavi u vremenu zaključuje da nešto treba učiniti već danas, iako u to nešto ne može uprijeti prstom. I tu je trik razotkrivanja kojim je problem lociran: preciznost nedorečenosti. Intima i snaga otvorenih zaključaka. U njima je mobilizirana sva energija dobre i valjane uzaludnosti.

Kemo je poeziju izveo na ulicu. Možda se na friškom zraku asfalta preobrazi ljubav? Zašto ne? O tome kojim će smjerom krenuti, ka kojim oblicima preobrazbe... ovisi ne samo naša sudbina, nego i sudbina svijeta kojemu treba predočiti nova pravila. Poziv je odaslan. Daleko je on od neljudskog jauka: avant-garde! On je intiman, pun ljubavi i dosta mu je svega. Nov je i viče se visokim tonovima. Ovako: Kukurijek!

 
Kemal Mujičić Artnam: "Sjaj i bijeda ponedjeljka"

MeandarMedia, 2012.

( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –