Koliko nam znače književne nagrade?
Nevidljivo nakladništvo
Stara je dilema je li više uvijek više ili je ponekad i manje. Pa bi tako mogli razglabati o (preko)brojnosti i upitnoj utjecajnosti književnih nagrada u Hrvatskoj, uspoređivati naše najpoznatije nagrade sa svjetski poznatim književnim nagradama kao što su Booker, IMPAC Dublin Literary Award, Prix Goncourt, National Book Award, Deutscher Buchpreis i, naravno, Nobelova nagrada za književnost, ili primjerenije s onima u najbližem nam "susjedstvu", kao što su Nagrada Meša Selimović ili NIN-ova nagrada. Bilo bi zanimljivo anketirati čitatelje i kupce knjiga u Hrvatskoj za koje su književne nagrade, domaće ili strane, uopće čuli, i povode li se pri kupovini knjiga informacijom da je neka knjiga odnosno njezin autor/ica dobio neku od nagrada.
Činjenica je da nam književnih nagrada ne nedostaje. Nedavno sam pročitao jedan sveučilišni diplomski rad upravo na tu temu, u kojem je autor pobrojao čak 84 nagrade u Hrvatskoj (prema podacima iz 2016. godine, autor: Stjepan Horvat "Književne nagrade u Republici Hrvatskoj", Sveučilište u Osijeku 2017.), i još skoro njih dvadesetak u regiji za koje mogu konkurirati i djela hrvatskih pisaca. Dobro je da se književne nagrade, kao i uopće marketing u knjižnom izdavaštvu, sve češće pojavljuju kao teme u radovima budućih diplomanata, kao i njihovih profesora u sve brojnijim stručnim knjigama o knjižnoj industriji, poput "Nevidljivog nakladništva" Nives Tomašević i Jasne Horvat (Naklada Ljevak, 2012.), u kojem su autorice jedno poglavlje posvetile upravo književnim nagradama, uz dodatak nekoliko statističkih istraživanja i anketa. Ovaj tekst nema namjeru skrenuti istim pravcem, no ako nekoga zanima tema preporučam im spomenute izvore u kojima mogu potražiti dodatne informacije.
U svijetu književne nagrade znatno utječu na prodaju knjiga, pa kada pročitate kako je neki autor/ica dobio npr. nagradu Booker, više od čeka na 50.000 funti donosi prihod od prodaje knjige koja dobitkom Bookera rapidno skače, što je vidljivo već za koji tjedan-dva na top listama knjiga koje vrlo precizno mjere prodaju knjiga u knjižarama i drugim prodajnim punktovima. Takvi skokovi mjere se u desecima, a već kroz nekoliko mjeseci često i u stotinama tisuća prodanih primjeraka nagrađene knjige. Gledano iz perspektive autora, oni su zasigurno najzadovoljniji ako nagradu krasi imidž književne relevantnosti (potvrđen kroz nositelja/organizatora i što respektabilniji sastav žirija), pa ako je još i novčani iznos koji nagrada nosi izdašniji, tada imamo zadovoljnijeg nagrađenog autora.
No, postoji li ikakav efekt od književnih nagrada u Hrvatskoj? Iako hrvatska knjižna branša nije razvila (tj. počelo se i stalo) mehanizme za precizno mjerenje prodaje knjiga, ne jednom su anketirani knjižari ili nakladnici odgovarali da je utjecaj tih nagrada vrlo mali. Unazad desetak godina u pozitivnom kontekstu najčešće su se spominjale nagrade Gjalski i Vladimir Nazor, T-portalova kao i u međuvremenu ugasle nagrade Jutarnjeg lista i nagrada Kiklop. Čak bi se moglo reći da je utjecaj književnih nagrada u Hrvatskoj na prodaju knjiga bio veći prije 10-15 godina nego li je danas kada eventualna uspješna kazališna adaptacija knjige i medijska pozornost koju dobiju predstava i knjiga vjerojatno više utječu na prodaju knjige nego činjenica da je npr. Kristian Novak za svojeg "Ciganina" u kratkom vremenu osvojio nekoliko najjačih književnih nagrada u Hrvatskoj.
Gordana Farkaš Sfeci iz Naklade OceanMore u razgovoru za prošlomjesečni BestBook (integralnu verziju objavila su Moderna vremena) komentirala je ovu temu: "Moramo stvoriti klimu da kad knjiga dobije nagradu Đalski ili Nazora ili Kamova, ili novu nagradu Fritz... da to automatski diže interes i prodaju, s dobivenom nagradom knjiga je izdvojena, ona je već prošla određenu selekciju i tu se nema što više misliti, trebate je pročitati. Tako je vani, tko dobije Bookera ili Goncourta to se ništa više ne razmatra, kupuje se i čita, i to bi bilo predivno da se jednog dana desi i kod nas."
Međutim, problem starijih, "tradicionalnijih" književnih nagrada nerijetko je u njihovoj slaboj percepciji u javnosti, pa u nedostatnoj medijskoj prezentaciji mnoge nagrade ostaju uglavnom nezapažene u širem krugu čitatelja, a budući su loše komunicirane onda ostaju i neutjecajne po prodaju nagrađene knjige. Brojne naše književne nagrade u velikoj većini vezane su uz neke od znanstvenih i kulturnih javnih institicuja, poput Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti - HAZU ili Matice hrvatske, ili uz strukovne udruge pisaca i prevoditelja (Društvo hrvatskih književnika, Hrvatsko društvo pisaca, Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, Hrvatsko društvo književnih prevodilaca)... neke imaju i državni "pečat" kao npr. nagrada Vladimir Nazor, a neke su lokalno utemeljene ali s širim utjecajem (npr. nagrada Gjalski).
Za slabu percepciju u javnosti dio "krivnje" ide organizatorima nagrada, a dio svakako treba pripisati i čestoj neinventivnosti nakladnika nagrađenih knjiga, koji gotovo da i ne pokušavaju na neki od dostupnih im marketinških načina osmišljenije komunicirati da su objavili nagrađenu knjigu. Nevini nisu niti knjižari jer se u knjižarama rijetko može vidjeti neku knjigu jasno označenu da je dobila neku književnu nagradu, a skoro nikada i tematski uređen izlog odmah po objavi makar onih nekoliko najpoznatijih hrvatskih književnih nagrada. Istovremeno, tek pokoji intervju s nagrađenim autorom ili kratko izvješće s dodjele nagrade... to je maksimum na koji se u hrvatskim medijima prate književne nagrade. Naravno, osim ako iza nagrade ne stoji i sam medij, bilo kao pokretač bilo kao medijski pokrovitelj.
Ipak, neke nove nagrade koje su mahom pokrenute još tijekom 2000-ih kao projekti pojedinih medija i medijskih kuća ili uz njihovu snažno medijsko pokroviteljstvo, višestruko su bolje komunicirane prema publici, po uzoru na "šprance" prepoznate kod najpopularnijih i najutjecajnijih svjetskih književnih nagrada (npr. nagrade Booker). Oko tih nagrada ipak se stvara određena "drama", u nekoliko se izlučujućih ciklusa sužava broj kandidata za nagradu (duga lista, kratka lista, veliko finale...) a sve to generira i povećan broj medijskih objava, razgovora s piscima na listama, anketa i sl. Pri tome mediji nastoje inovirati stare modele, u žirijima se počinju pojavljivati i široj javnosti poznata lica, često većina njih i nije iz književno-kritičkog "establishmenta" jer se pri izboru članova žirija fokus s grupe stručnjaka za književnost izmješta na grupu kompetentnih čitatelja, ali istovremeno i priznatih u svojem neknjižnom fahu.
Tako je npr. posložen i žiri još uvijek mlade (treća joj je godina tek) ali vrlo ambiciozne Nagrade Fric, koja se nastoji nametnuti kao nova važna književna nagrada u Hrvatskoj, s potencijalnim dosegom i u pojedine zemlje bivše države budući je natječaj osim za djela hrvatskih autora otvoren i za djela pisaca koji pišu fikcijsku prozu na bosansko-hercegovačkom, srpskom ili crnogorskom jeziku, ali pod uvjetom da su objavljena u nakladi nekog od hrvatskih knjižnih izdavača. Fricu ide u prilog i izdašnost nagrade (75.000 kuna bruto), te medijski poguranac koji bi nagrada trebala dobiti kroz brojne Styrijine medijske kanale.
Ne znam jesu li svjesni toga, no organizatori Frica u mogućnosti su baciti rukavicu, izazvati i prodrmati konkurentske medije koji su u velikoj većini priloge o knjigama u posljednjem desetljeću sveli na nepodnošljivi minimum. Da nema nekoliko specijaliziranih knjiških portala i blogova, nekoliko radijskih i tv emisija na javnom servisu, te priloga kojeg držite u rukama... o izdavaštvu i knjizi u Hrvatskoj vladala bi gromovita šutnja.
A književne nagrade trebalo bi gledati kao na važan dio slagalice koja se naziva Nacionalna strategija poticanja čitanja, čija će uspješnost u velikoj mjeri ovisti i o tome hoće li u provedbi prepoznavati sve u dokumentu popisane segmente, pa tako i književne nagrade, koje i mogu i trebaju značajno utjecati na čitalačke navike u Hrvatskoj.