Krešimir Bagić : Trebalo bi srušiti zidove

Održava se
01.01.1901.

Iako, zidovi o kojima u orošenom voćkom ovjenčanom rukopisu piše doajen hrvatskoga pjesništva, Krešimir Bagić više podsjećaju na generacijske unutarnje organe, ili onu Kafkinu logor-priraslicu koja je uvijek u nama, u priči o knjizi neću se libiti doslovnosti. U obrazloženju Nagrade "Dobriša Cesarić", netom ovjenčan vijencem kojega ne bi bilo bez žice, onim Goranovim, Delimir Rešicki govori o generacijskom zidu nade. O nadi koju je otvorila praznina nakon njegova pada.

Pa ako, poput Rešickog, i ja mogu biti "bar malo osoban", reći mi je da sam i ja, baš kao Reš i Krešo, živio najljepšu mladost u doba rušenja Berlinskog zida (1989), »onda kada se svagdje, pa i na ovim prostorima, doista vjerovalo u vjetar promjene«. (...) Umijesto da zapuše vjetar promjene, vlasnici nove Hrvatske, po narodu su počeli puštati vjetrove, sve dok se ovi nisu materijalizirali u ono što, ma bilo gdje da ga se odloži, jednom ispliva na površinu. Svatko od nas na svoj način želi otprditi ovakvu stvarnost. Neki na ulici. Neki iza zaslona računala. Oba su poteza vrijedna. Jer, kako to kaže Delimir, bili ti zidovi virtualni ili stvarni... iza njih se krije naše, kako to kaže Gerard Granel: "dobrovoljno ropstvo".

Iako momak sa Sorbone, Krešo nije stranac ni u Kijevu, a ponajmanje na boćalištima Dubrave. Knjigom poziva na aktivno čitanje. Ne kao na dekonstrukciju. Jer, itekako zna da si mi, na ovim prostorima, jer takve su, je li, prilike, dekonstrukciju ne možemo priuštiti: rušenje, da! Slovo po slovo, ciglu po ciglu. Najprije iz glave, ono što je na papiru u glavu, pa u ruke, pa na zid... ali pametno!

Da pojasnim. Opet, ne mogu izvan generacije koju su zidovi tako krvavo zajebali. Zidari su se prema nama odnosili kao da nas nema. Ako Krešo i ja, kako pjesnik predlaže, izbrojimo do 1962, do godina naših rođenja te se oslonimo o zid rođen 1990. tada možemo govoriti o prostoru vježbanja života. O energiji i principu nade. O procijepu. O praznini koju nam nisu dopustili ispuniti punoćom naših života. Iskoristili su naše, za njih bezimene smrti da bi, uskrativši nam i povjetarac promjene, po nama 20 godina puštali vjetrove. A promjena je bila tako blizu.

Jer, osamdesetih, kada se ljuljao Zid, Krešo je pisao pjesmu o tome kako (mu) je "Nepoznat Netko" ukrao traperice marke vLevi's" sa užeta za sušenje. Toliko smo cijenili jeans. Toliko smo htjeli upokojiti Krležu. Ali đavla... "nastupilo je doba velikih promjena / pjesnici su cijevima šibali gramatiku / vježbali mucanje i matematiku / logika je smislu rekla čekaj".

Napisana u vrijeme kad graditelji zidova koji su nas "srušili u ponor/pa sad čepe uši / cvile od straha/pred naletima ždralova" ova je knjiga generacijska poema. Ono što je šezdesetosmašima u Americi Ginzburgov "Hawl", nama je Krešin nacrt za totalni poetski građevinski rat. Moramo učiniti nešto "prije nego badem / skoči u bedem". Pripremimo se šutnjom. Zašutjeti načas treba "da se jezik vrati kući / u pjesmu / inače više nitko / neće razumjeti obične riječi / vrt pas jutro / jezgra". Nakon toga: "zdravo zidovi"!

 
Krešimir Bagić: "Trebalo bi srušiti zidove"

Disput, 2011.

( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )