Krešimir Bagić : Uvod u suvremenu hrvatsku književnost 1970. – 2010.
Uvod u suvremenu hrvatsku književnost
Čitajući Bagićev „Uvod u suvremenu hrvatsku književnost“ nije čudno ako čitatelj u jednom trenutku zastane sa čitanjem, preklopi knjigu, i provjeri njenu naslovnicu, naslov. Evo recimo, na 37. stranici čitamo: „… u drugoj polovici sedamdesetih oblikuju (se) tri supkulturne grupacije koje su nositelji zasebnih stilova… šminkeri, hašomani i štemeri.“ I nešto dalje, citirajući sociologa Benjamina Perasovića: „štemeri su konstantna kulture mladih (…) neke dimenzije štemerskog djelovanja karakteriziraju dominantnu kulturu, odnosno ono što zovemo 'povijest' i 'civilizacija', sa snažnim naglaskom na ratovanje, mnoge oblike nasilja, pljačke i porobljavanja' (Perasović 1999; 182) itd.“
Citat o štemerima pojavljuje se u poglavlju o sedamdesetima. Kulturološki kontekst je jasan. U desetljeću Poleta, profiliranja rock-scene, i proze u trapericama, urbane supkulture predstavljaju važan moment kulture mladih. No pritom je zanimljivo da u povijesti književnosti štemeri dobivaju jednako prostora koliko i, primjerice, dramski rad Slobodana Šnajdera u sedamdesetima: zbog čega nije čudno ako čitatelj povremeno makinalno provjeri naslov knjige.
„Uvod u suvremenu hrvatsku književnost 1970.-2010.“ Krešimir Bagić je podijelio je u četiri dekadne cjeline, počevši od sedamdesetih, desetljeća u kojem „većina književnopovijesnih i udžbeničkih sinteza počinje gubiti dah, postaje prilično izbirljiva, da ne kažem škrta“. Dakle, sa sedamdesetima prestaje većina književne historiografije (izuzev „Povijesti hrvatske književnosti“ Slobodana Prosperova Novaka i „Hrvatske književne enciklopedije“ LZ „Miroslav Krleža“), te počinje suvremenost. Fluidna i podložna sistematizaciji. Svaka pak od četiri suvremene dekade podijeljena je na tekst i kontekst. U tekst spada poezija, proza i drama; u kontekst opća povijest, svjetska i domaća, povijest filma, glazbe, umjetnički, društveni i kulturni fenomeni…
I tako su štemeri ušli u hrvatsku književnu povijest. Zajedno sa šminkerima i hašomanima, šoping centrima i reklamama, grafitima i Poletom, Maradoninom „božjom rukom“ i Dinamom, Johnyjem i Karadžićem (kao pjesnikom)… i još desetinama drugih imena i fenomena koje niste očekivali u povijesti književnosti, i koje ste oduvijek željeli vidjeti u povijesti književnosti.
Citat o štemerima pojavljuje se u poglavlju o sedamdesetima. No pritom je zanimljivo da u povijesti književnosti štemeri dobivaju jednako prostora koliko i, primjerice, dramski rad Slobodana Šnajdera u sedamdesetima: zbog čega nije čudno ako čitatelj povremeno makinalno provjeri naslov knjige.
Strogo literarno, u sedamdesetima Bagić se bavi pjesnicima Miloradom Stojevićem, Draženom Mazurom i Zvonkom Makovićem. U fokusu proze su borhesovci, a drame Radovan Ivšić i Ivo Brešan. Dekada se rezimira zaključkom da književne prakse osciliraju između modernističkog elitizma i postmodernističke otvorenosti; da se propituje jezik, tradicija i zbilja, te da se književnost sve više shvaća kao prostor igre.
Osamdesetih u središtu je časopis Quorum, pjesnici Ivan Slamnig, Slavko Mihalić, Miroslav Mićanović, Branko Čegec i Branimir Štulić, prozaici Edo Popović i Nedjeljko Fabrio, „žensko pismo“ koje predstavljaju Slavenka Drakulić, Dubravka Ugrešić i Irena Vrkljan, te dramatičari Slobodan Šnajder i Miro Gavran. Osamdesete karakterizira nastavak trendova iz prethodnog desetljeća. Književnost se premrežuje s popularnom glazbom, stripom, i događa se na stranicama omladinskog tiska. Modernistička ekskluzivnost zamjenjuje postmodernistička raznovrsnost.
Ratne devedesete, koje je na svoj način najavila zbirka pjesama Zorice Radaković „Bit će rata“, u sjeni su ratnih stradanja i razaranja, te dubinskog urušavanja mnogih segmenata društva, uključujući i „hrvatsku knjigu“. Od pjesnika se javlja Tatjana Gromača, u zemlju vraća Boris Maruna, a neupitan status klasika ima Danijel Dragojević; prozu obilježuju Miljenko Jergović, Zoran Ferić i Robert Perišić; dramu Tena Štivičić i Asja Srnec Todorović.
Naposljetku, dolazimo do nultih u čijem središtu je fenomen FAK-a. Desetljeće koje započinje masovnom gradnjom šoping-centara, a u književnosti je obilježeno medijskom eksponacijom i tržišnom logikom, Bagić završava romanom Ante Tomića „Vegeta blues“, kojeg je naručila prehrambena tvrtka Podravka i u kojem se, uvijek u pozitivnom kontekstu, spominju Podravkini proizvodi.
Povremeno se čini da između „teksta“ i „konteksta“ postoji određeni disbalans. Da je ne-književnoj povijesti dan možda i prevelik prostor. Da Bagić više gušta u pisanju „konteksta“ nego li „teksta“, da povjesničar opće prakse istiskuje povjesničara književnosti…
Na brzinu smo rezimirali Bagićeve literarne dekade, koje ovako predstavljene stvaraju dojam klasične književne historiografije „Uvoda u suvremenu hrvatsku književnost“. No književnost, „tekst“, tek je jedan element „Uvoda“. Dapače, povremeno se čini da između „teksta“ i „konteksta“ postoji određeni disbalans. Da je ne-književnoj povijesti dan možda i prevelik prostor. Da Bagić više gušta u pisanju „konteksta“ nego li „teksta“, da povjesničar opće prakse istiskuje povjesničara književnosti…
No onda je dovoljno pročitati izvanredno koncizne i promišljene retke, primjerice o FAK-u i „stapanju kulture i reklame“, pa da nestane tog osjećaja „disbalansa“. Dapače, „Uvod“ je upravo briljantan kada u fusnoti Bagić daje rezultate posljednjeg kola nogometnog prvenstva Jugoslavije 1986. u kojem su sve utakmice koje su o nečem odlučivale bile namještene. Tu posrijedi nije samo „kontekst“ već i crtica apsurda. A u literaturu apsurda mogu ući i primjeri komunikacijskih šumova između supkulture i službene ideologije, grafitera i socijalističke milicije, koja je natpise PUNK tumačila kao akronim za „Pomozite ustanak naroda Kosova“ – čime Bagić ilustrira „nemogućnost dijaloga“ koja se u osamdesetima „pokazivala na različitim razinama“. U ovom primjeru vidimo kako naizgledan bijeg od literature, bijeg u „kontekst“, zapravo stvara predtekst za uvid u neka suštinska kretanja unutar književnosti tog doba.
U balansu i prožimanju „teksta“ i „konteksta“ ne vidi se nikakav problem Bagićeve povijesti, dapače. Ali problem postoji u „trećem elementu“ „Uvoda u suvremenu hrvatsku književnost“; u njegovoj ideološkoj dimenziji. Već na samom početku pojavljuje se začudna rečenica. Bagić piše: „Iako se Hrvatsko proljeće nerijetko tumačilo kao nacionalistički pokret, u središtu studentskih nastojanja bilo je ostvarenje nacionalne državnosti, a ne toliko često prigovarano sučeljavanje sa Srbima i Srbijom“. Ono što je ovdje začudno, jest odvajanje državotvorstva od nacionalizma. Projekt demokratizacije, višestranačja ili tržišne ekonomije nije nacionalistički projekt. Ali projekt nacionalne države u suštini jest nacionalistički projekt. Što je vrlo jasno došlo do izražaja početkom devedesetih.
Ideološka dimenzija već je prigovorena Bagiću. O njoj je vrlo ekstenzivno pisao Damir Radić u svojoj recenziji knjige na Trećem programu HR-a, a spomenuo ju je u svojoj recenziji u Novostima i Dinko Kreho (redakcijski naslov glasio je „Uvod u suvremenu hrvatsku ideologiju“!). Očito, treći element knjige jest službena, vladajuća ideologija. Ona se manifestira kroz prešućivanje (slučaja „vještica iz Rija“ ili odstranjivanje knjiga na srpskom jeziku iz knjižnica). Odnosno kroz nekritičko prenošenje ideološke paradigme formirane početkom devedesetih. Ako negdje postoji disbalans Bagićeve povijesti onda je on upravo ovdje.
„Uvod u suvremenu hrvatsku književnost“ originalna je, kritička, i na mnogim mjestima upravo briljantna povijest. Hrvatska književnost dobila je tekst koji se može čitati kao uzbudljivo, hibridno historiografsko štivo. No tamo gdje se pojavljuju elementi vladajuće ideologije prestaje povijest i počinje ideologizacija. I tu Bagić postaje bliži HTV-om „Tv kalendaru“ nego li sebi, i duhu svoje knjige.
Uvod u suvremenu hrvatsku književnost : 1970.-2010.
- Školska knjiga 04/2016.
- 241 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789530609495
Riječ je o kontekstualnom pregledu hrvatske književnosti od 1971. do 2010. godine. Slijedeći dekadno načelo prikazivanja, Bagić je u četiri poglavlja izdvojio događajna, politička, kulturološka i poetička čvorišta svakoga desetljeća te posredno ili izravno uputio na suglasja i paradokse koji su obilježili čitavo razdoblje.