Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Jagna Pogačnik • 04.12.2007.

Krešimir Blažević : Cigarete i tablete

Početkom ove godine prerano je preminuo Krešimir Blažević (1958-2007), u javnosti, svakako, najprepoznatljiviji kao tekstopisac, skladatelj, gitarist i pjevač grupe «Animatori», čije su pjesme od početaka osamdesetih, kada je grupa osnovana, pa do danas neka od općih mjesta domaće pop kulture. No, Blažević nije bio «samo rocker»; taj magistar etnologije objavio je i nekoliko knjiga. Najpoznatija među njima njegova je rock-autobiografija «Ostat ću mlad», a potom i zbirka poezije «I jedne i druge», te zbirke kratkih priča «Sam u koloni» i «Dok ležim sam u sjeni».      

Blažević po svojoj unutarnjoj vokaciji nije bio sklon velikoj medijskoj pompi, pa je njegov književni rad - od kojeg bi neki drugi, sa sličnom biografijom, posve sigurno napravili barem nekoliko «eventa» - ostao u većoj mjeri nezapažen i ruban. Kako sam imala sreću i osobno ga poznavati, znam s koliko je samozatajnosti i skepse uopće pristao na objavljivanje svojih priča, pa i spomenute autobiografije, koja nije bila utopljena u novovalnu euforiju koja je postala modom, i kako ga je u svakom poslu kojem se bavio prije svega zanimalo poštenje prema onome što radi i prema samome sebi.                    

Zbirka priča «Cigarete & tablete» jedna je od onih tužnih knjiga zgotovljenih netom prije smrti, čiju ukoričenu varijantu autor nikada nije imao u rukama. Riječ je o dvadesetak priča, uglavnom na rubovima fictiona i factiona, kratkim i zaokruženim zapisima u kojima je Blažević vrlo iskreno bilježio neke detalje iz svoga života, od djetinjstva i mladosti u Slavonskome Brodu, preko zagrebačkih «animatorskih dana», sve do nedavne svakodnevice obilježene politikom, siromaštvom i krizom morala.        

Dio njegovih priča funkcionira kao kolumnistički tekst u kojem se iskazuje autorova etičnost (prije svega) kada problematizira teme kao što su ponos, taština ili tolerancija, te nostalgija prema prošlim vremenima koja su obilježile brojne tragedije, ali se živjelo jednostavnije, zbog čega će jedan tekst i poentirati - «trudim se ostati mlad, normalan». Velik je dio proznih tekstova posvećen je rodnom gradu, formativnim godinama, prijateljima i prvim ljubavima (pa i prvoj, tako važnoj, gitari!), kao  i vlastitoj obitelji, od kojih se mnogim članovima može napisati tek in memoriam.        

Jer, Blaževićev su život, kako saznajemo i iz ove knjige, obilježile brojne tragedije (bratova smrt, smrt roditelja, teška bolest), no kroz sve je to prolazio umnožavajući svijest o prolaznosti, svijest o smrti «koja je samo riječ i ništa više», ali i s velikom snagom i bez ikakve spremnosti na predaju. Velikim dijelom Blaževićeve priče funkcioniraju kao autobiografski zapisi u kojima autor nimalo ne kamuflira, uljepšava ili retušira svoje autorsko «ja» i ne bježi od emocija od kojih su građeni njegovi zapisi, niti u njima mistificira svoju popularnost za što bi imao itekako pokrića.                      

Ako smo posve iskreni, a sam Krešo Blažević inzistirao bi upravo na tome, «Cigarete & tablete» nisu, u literarnom smislu, velika knjiga, ali su više nego potreban kulturološki podsjetnik na jednog dobrog i višestruko talentiranog čovjeka koji je pišući o tzv. malim ljudima pisao i o sebi, jer se upravo među takvima najbolje osjećao. Prisjećajući se svoga mladalačkog nadimka Kesa, Blažević je zapisao i sljedeće: «Pada mi na pamet ideja, na žalost ne više moguća osim na Nebu: duet Pimpeka i Kesa. Kako bi to ludo bilo!»      

Čujemo li to, negdje iz daljine, zvuk gitare?          

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –