Krešimir Pintarić - "Ljubav je sve"

Između dvije sjajne pjesme, »Sretne ljubavi« Wislawe Szymborske na početku i »Ribe« Tomaža Šalamuna na kraju, koje korespondiraju s njegovom atmosferom, smjestio se roman pjesnika i prozaika Krešimira Pintarića (1971). Nakon što je u prozi debitirao zbirkom priča »Rebeka mrzi kada kokoši trče bez glave« (2003), ovoga se puta okušava u romanu koji je, barem za naše književne uvjete, poprilično neobičan.

»Ljubav je sve«, koji svoj naslov duguje Šalamunovom stihu iz spomenuta pjesme, možda je i jedini primjerak svoje vrste u kojem se muški autor, mlađe generacije, upustio u tematiziranje intime, u ljubavni roman pisan u prvome licu, iz pozicije tridesetogodišnjaka, neoženjenog ali u sretnoj i dugoj vezi. I kako je to pametno primjetio već autor bilješke na koricama, Roman Simić, čitatelj doista od početka romana ima osjećaj kako će vrlo skoro uslijediti nekakav preokret, kako će se dogoditi nešto što će porušiti tu glavnu, naslovnu tezu ili je barem žestoko nagristi ironijom. No, ništa se od toga ne događa.

Pintarićev roman pripovijeda o svakodnevnim sitnicama koje čine zajednički život jednog mladog i urbanog para, koji odjednom juri prema srednjim godinama (iako se još uvijek često osjećaju i ponašaju kao djeca), bazirajući se na njihovim dijalozima i unutarnjim monolozima pripovjedača. Ostalih likova gotovo i nema, a kada se pojave (poput pokojeg prijatelja, roditelja ili rodbine) i oni su samo u funkciji oslikavanja njihovog svijeta. Kako u domaćoj recentnoj prozi doista i nemamo pogodne paralele, recimo kako se Pintarić upustio u, barem u globalnim razmjerima, »trendy« pripovijedanje koje nas na trenutke zna podsjetiti na neke dijelove Kureishijeve »Intime« (iako s posve obrnutim ljubavnim predznakom) ili pak neke megapopularne stranice Nicka Hornbyja ili Tonyja Parsonsa. No, razlike su ipak velike.

U Pintarićevom romanu nema velikih događaja i prijelomnih situacija, njegove su koordinate čvrsto usidrene u stanu na zagrebačkoj Knežiji gdje par živi, iz kojega se odlazi na posao, na pokoji vikend u Osijek, dobar koncert ili u nezaobilazni shopping i u njega se ponovo vraća. A iza vrata toga stana, pripovjedaču i »njegovoj ženi« događaju se klasične, obične stvari jednog para, kao što su sitne i malo manje sitne svađe, navike u kojima do izražaja dolaze rodne razlike, rasprave o nekim »velikim« temama kao što je feminizam, lake droge ili bračna prevara, i dakako seks. U unutarnjim monolozima pripovjedača, koji naknadno »komentira« sve ono što im se događa, do izražaja dolaze strahovi i sumnje, vječne teme nerazumijevanja među spolovima, kao i jasno vidljiva glavna teza romana; zadovoljstvo pripovjedača jer je spoznao kako se smisao nalazi upravo u kratkom iskazu iz naslova romana.

Pintarić je još u svome proznom prvijencu iskazao zanimljiv smisao za humor koji nije banalan i »pučki«, umješnost u ispisivanju dijaloga, kao i sklonost temama u kojima su protagonisti urbani parovi generacije kojoj i sam pripada. A sve se to prelilo i u njegov novi roman. No, ovakvo razotkrivanje ima i vrlo skliske rubove preko kojih je lako upasti u neželjene vode. U »Ljubav je sve«, naime, imamo posla s romanom koji se temelji na minimalizmu i jednostavnosti stila pripovijedanja. Kao posljedicu toga dobili smo lakočitljiv roman o muško-ženskim odnosima iz muške vizure, čak i potencijalni bestseler, u kojem je jedina subverzivnost u tome što se pripovjedač, primjerice, zalaže za legalizaciju marihuane, sluša nekomercijalnu glazbu, nije u prisnim odnosima s vlastitim susjedima i na kraju krajeva nije u klasičnom braku. U ostalom on je pravi »cosmo« dečko – reciklira boce, njeguje bolesnu dragu i zbog toga propušta gledanje utakmice s frendovima, a pred prijateljem je odrješito spreman braniti blagodati zajedničkog života upravo sa svojom ženom.

I u nekim dijelovima romana gdje se (dijaloški ili monološki) preispituju svakodnevne situacije, kao i temelji njihove veze, njihove sličnosti i nezaobilazne razlike, »Ljubav je sve« poprilično podsjeća na kolumne u ženskim novinama u kojima se iz muškoga kuta bavi nekim vječnim međuspolnim temama i dilemama, tako da ih se postavi kao dvije krajnosti i potom analitički secira. To, uostalom, i nije pretjerano čudno jer se Pintarić doista i uspješno okušao u takvoj kolumnistici (na stranicama »Cosmopolitana« i »Ellea«), no u kontekstu romana ipak zna malo i zasmetati. Baš kao i svođenje velikog međuspolnog jaza na kliše nad klišejima – on, dakako, voli nogomet i Formulu 1, a ona shopping kao takav, bez pravog razloga i racionalnosti u potrošnji. I obrnuto, svatko od njih ne razumije i pokušava što više zagorčati omiljenu zanimaciju onog drugog.

Dakle, »Ljubav je sve« nije, a vjerojatno nije ni imala pretenzija biti nekakva »duboka« knjiga o vječnim muško-ženskim odnosima. To je jednostavno (ali ne u onome smislu kao što su jednostavne, a opet tako»pune«, navedene pjesme s početka i kraja romana!), čitko štivo, bez dublje psihologizacije i dubljeg problematiziranja zajedničkog života u muško-ženskoj zajednici i zavirivanja u mikrokozmos dvoje ljudi. Dubine toga mikrokozmosa ovdje su dodirnute tek ovlaš, gotovo novinarsko-izvještajno. No, svakako valja pohvaliti činjenicu da se u mnoštvu muških pripadnika naše književne scene konačno netko riječima ne legitimira kao macho.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )