Kristina Kegljen : Geleri i grožđice

Održava se
01.01.1901.

Ne jednom čitatelj se upita, kuda ide tekst koji je pred njim. Nakon pročitane pjesme "u suprotnome će boljeti" pitam se odakle, ne samo ona nego i cijela knjiga Kristine Kegljen dolazi. Kompaktna i cizelirana, poput nekog sablasnog saudadea (barem meni) ona dolazi iz svih smjerova vremena. Pišući o nedovršenosti projekta Marx, Jacques Derrida rekao je kako je cijeli poduhvat Manifesta sablastan, jer zapravo sve te aveti Marxa, dolaze iz budućnosti. Vozeći unatrag, prepuna tople relativizacije boli, ova pjesma jedan je od ključeva knjige koja jezivom ljepotom nužno neće polučiti ugodu. Ali će ukazati na samu bit neizrecivoga, neizrečenoga, baš tom prolaznošću utihnutog i tim beskuonom okuraženog subjekta.

Kad smo već kod preinaka linearnosti, zanimljiv je par kojega tvore dvije pjesme ove knjige. "Dabogda jezik pregrizla" sinestezija je i mjesto susreta povijesti, nasilja, sebstva i onog izgovorenog koje kao da nam kaže, da jedino konceptualnim skokom 'jedno za cjelinu' možemo spojiti dijalektiku ("sve se mijenja"), tragiku očiglednosti ("ipak se kreće") koja kroz sustave sile ne prolazi, jer vatra koja je baš kao i rat, majka sviju stvari, spalila je nekoga koji se inzistirao na očitome.

I sve se to zbiva u inačici segmenata povijesti, jer znamo da je onaj koji je rekao da se ipak kreće bio pošteđen lomače dok je jedan drugi, ajmo reć' bruno, bio spaljen. Poradi iste stvari. A to vam je tako jer trajemo tako da "mislimo da smo preživjeli kataklizmičku / narav tragikomedije (a) istina je / zapravo/da se tragedija rađa s nama svakog jutra ispočetka/po jedna za svaki prst na tijelu." I evo još jednog gotovo kopernikanskog obrta, jer znamo onu Hegelovu po kojoj se svaki segment povijesti najprije dogodi kao tragedija ne bi li se ponovio kao farsa... ali i znamo koliko se ta formula bezobrazno slabo brinula o jedinkama, o tim mrskim 'činjenicama' o, kako je rekao Tin, mravima u gradnji mravinjaka... a Kristina nam nudi totalnu personalizaciju povijesti koja se izravno upisuje na plohu tijela.

Tragikomedija se tiče pojedinca. Kojega, pitat će se zalutali u izvodu. Pa onoga, sokole kojega Hegel nije volio. U ovoj subjektivizaciji i rehumanizaciji povijesti, važna je i pjesma koja nam kazuje kako su se "prognostičari dobrano zajebali jer / sva sunca koja su nam obećali zbila su se u zastave na stijegu a / majke umiru od tuge & bacaju se u smrznute rijeke".

Ne znam, ali nekako odgovorno tvrdim, da budem i ja jedan od prognostičara, da je ova pjesma možda najbolja diverzija u proces oprirođenja kulture koji nas uči da postoje prirodne nacije, prirodna granice, prirodan moral i prirodni mi, a da je sve što nismo mi, eto neprirodno. Od prirode do zastave, himne i stijega, ta tri, dok miruju u krilu prognostičara, neupotrebljena uzroka smrti... sve je to pjesnikinja izvrnula te plaho i točno (jer tako ide lirika) ispisala tri humana retka od kojih nam svaki govori da je jedna nedužna žrtva puno važnija i od nacija i od integracija, a bogami i od zastave za koju je Krleža, pišući domobranski ciklus, rekao da je krpa nevrijedna ičije smrti.

I što drugo rade majke u mirnijim vremenima, onima komedije? Prodaju, tvrdi Kristina, srebro neznancima. Ova je knjiga u posjedu teško u kritiku prevodive ljepote. Nije da mi je baš sve jasno na način na koji bi kritičar trebao posložiti kockice, ali da mi se sve što sam pročitao sviđa, sviđa mi se.

Kristina Kegljen: "Geleri i grožđice"

HDP, 2011.

( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )